Odlomak

UVOD
Danas su u svakodnevnom životu neizbježni sustavi automatskog upravljanja, odnosno sustavi automatske regulacije. Da bi se utvrdilo da li zadovoljavaju zahtjeve u pogledu stabilnosti, brzine odziva pri promjeni ulazne veličine, stupanj osjetljivosti na poremećaje i dr., potrebno je poznavati dinamiku tih sustava. Dinamika sustava opisuje se diferencijalnim jednadžbama. Kada su te diferencijalne jednadžbe previše složene za analitičko rješavanje korisno je sustav nadomjestiti analognim modelom. Na modelu se vrše mjerenja koja se prevode u uvjete ispitivanog sustava. Obično se na modelu vrlo lako realiziraju promjene parametara sustava i brzo ocjenjuje utjecaj tih parametara na promjene fizikalnih varijabli. Prednost modela je i u tome što se fizikalna zbivanja prikazuju u vremenskom području koje odgovara fizikalnoj stvarnosti, pa se na taj način zorno povezuje stvarnost i matematička simbolika. U samom početku simulatori su bili analogni, mehanički ili električni uređaji, s unaprijed definiranim osnovnim elementima. Vremenski odziv dobiva se na pisaču ili osciloskopu. No, razvoj elektroničkih računala omogućio je da se simulatori “simuliraju” na elektroničkim računalima u posebnim programima. Općenito se za simulaciju raznih složenih sustava koristi MatLab-ov dio – Simulink. U početnoj fazi izrade bilo kojeg novog proizvoda uključena je i simulacija na računalu. Ako rezultati ne zadovoljavaju, moraju se mijenjati parametri prema podacima računalne simulacije, a tek kad je na računalu sve u redu ide se na izradu modela i na kraju
1.Teorija sustava i osnovni pojmovi o sustavu
Sustav je prirodna, društvena, tehnička ili mješovita tvorevina koja u nekoj okolini djeluje samostalno s određenom svrhom. Tvorevina je skup elemenata koji stoje u takvom uzajamnom odnosu da ne postoje razdvojeni podsustavi. Djelovanje označava obavljanje radnji pretvorbe energije, obrade tvari ili obrade informacija. Svrha označava konačan rezultat djelovanja/djelatnosti izražene u nekom cilju, a za zadovoljavanje neke potrebe.
Teorija sustava je znanost koja se bavi izučavanjem sustava i zakonitostima koje u njima vladaju. Nastala je iz potrebe pronalaženja takvih znanstvenih i praktičnih metoda pomoću kojih bi se na znanstveni način analizirali i rješavali problemi kod kojih tradicionalne i uobičajene metode, razvijene u drugim znanstvenim područjima, ne daju zadovoljavajuće rezultate. Njezino polazište je da u svim područjima postoje pojave koje možemo smatrati sustavima, odnosno da u njima postoje specifične sustavne zakonitosti čije nam poznavanje omogućuje shvaćanje pojave same, njenog sadržaja i ponašanja. Primjena tog saznanja na najrazličitijim područjima ljudske djelatnosti donosi rješavanje znanstvenih i praktičnih problema. Nastala je s ciljem stvaranja jedne opće teorije koja bi obuhvaćala proučavanje sustavnih fenomena, tj. svih tipičnih sustavnih svojstava i vrijedila za sve sustave, bez obzira na njihovu prirodu (interdisciplinarnost-sprečavanje rascjepkanosti znanosti na sve uže discipline). Američki biolog Ludwig von Bertalanffy1, 1954. godine osniva “Društvo za opću teoriju sustava”. To se smatra osnutkom teorije sustava, tj. sustava kao znanstvene discipline. Njezin predmet su: problemi koji se ne mogu izdvojiti i izolirati iz svoje sredine i podvrgnuti kontroliranim utjecajima, problemi različitih raznorodnih područja ( ne mogu se potpuno sagledati sa stajališta jedne znanstvene discipline), te oni koji se javljaju kod složenih dinamičkih sustava i ne mogu se shvatiti i analizirati s jednog stajališta. Cilj joj je vrlo složene i komplicirane pojave sagledati i pojednostaviti, te učiniti dostupnim stručnom promatranju i praktičnom rješenju.
Opća teorija sustava polazi od vrlo zahtjevnih teorijskih pretpostavki:
a) ona pokazuje pretenzije da prevlada duboki rascjep između prirodnih i društvenih znanosti, dakle, želi biti mjesto konvergencije tih znanosti, čime na neki način oponira onom metodologijskom zahtjevu kojega je, po našem stajalištu, najizrazitiji predstavnik neokantovska škola, koja polazi od supozicije apriorne nesvodivosti prirodne i društvene zbilje na isti nazivnik,
b) s tim u izravnoj svezi stoji namjera da pristup teorije sustava postane dominirajuće i univerzalno načelo unutar različitih znanstvenih disciplina, čiji će se rezultati i spoznaje moći podjednako primjenjivati, kako na društvenu tako i na prirodnu Zbilju. Drugim riječima, “cilj svih tih istraživanja jest konstituiranje jedne nove discipline, opunomoćene da objektivno formulira valjana načela za sve sustave i da objasni mnoštvo sveza putem koncepta aplikabiinog u svim oblastima znanja” (Chevallier, 1978: 132).
Iz rečenog postaje razvidno da opća teorija sustava nije neki posebni teorijski novum, već bi se prije moglo kazati da predstavlja kontinuitet već započetih razmišljanja, a navlastito onih koja su promicana kroz biologističko-organicistički pravac s kraja XIX. stoljeća, kojega je

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari