Odlomak

Teodor Ilić Češljar „Mučenje svete Varvare“

Teodor Ilić Češljar (1746-1793) je svoje prve slikarske pouke stekao kao učenik Jovana Popovića u Novom Sadu. Njegova rana delatnost, od prestonih ikona u Kumanama, preko Bogorodičinog trona u Mokrinu, do fragmentarno sačuvane ikonostasne ikone svetog Jovana Zlatoustog slikane za hram manastira Kovilj, pokazuju vezanost za ranobaroknu piktoralnu poetiku, ali i za aktuelno srednjevropsko slikarstvo. Češljar je, nakon saradnje sa Jovanom Popovićem otišao u Beč, gde stupa u vezu sa Vincencom Fišerom. Fišerov eklektični sinkretizam kasnobaroknih, rokajnih i neoklasicističkih shvatanja prisutan je i u delima Teodora Ilića Češljara koja nastaju po njegovom povratku iz Beča, na oltarskim kompozicijama iz katoličke katedrale u Velikom Varadu, zidnim slikama iz Nikolajevskog hrama u Kikindi, kao i na ikonostasima u Mokrinu, Staroj Kanjiži i Bečkom Petrovom Selu. I na portretima koje je Češljar slikao oseća se prisutnost neoklasicističkog shvatanja. U njegovi kasnijim radovima uočava se i prisutnost rokokoa.
Poštovanje svetitelja, njihovih moštiju i relikvija, u baroku, je bilo podvrgnuto strogim kritikama teoloških mislilaca reformisanih crkava, ali u ovo vreme dolazi do njihovog naglašenog proslavljanja u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi. Od druge polovine šesnaestog veka nastaje mnogobrojna martirološka literatura, među kojom se ističe Baronijusov Martyrologium Romanum u kojem su sabrani životi rimskih ranohrišćanskih mučenika. Pos-tridentsko jačanje svetiteljskih kultova imalo je odjeka i u pravoslavnoj crkvi. Propagiranje aktivne pobožnosti, posebno u periodu militantne protivreformacije, donelo je do isticanja mučeničke smrti svetitelja kao primera herojskog žrtvovanja za veru. U cilju pokretanja snažnih emocija verskog žara u ovom periodu pojavljuje se niz ilustrovanih priručnika koji su prikazivali načine i oruđe torture. Tematika martirija u srpskom baroknom slikarstve nije bila prihvaćena u onoj meri u kojoj je bila prisutna u propagandnim programima katoličke crkve. Posebno mesto u okviru martirološke tematike zauzima monumentalna kompozicija Mučenje svete Varvare Teodora ilića Češljara.
Polovinom osamdesetih godina XVIII veka Teodor Ilić Češljar je bio angažovan u Velikom Varadu, gde je verovatno, po preporuci Vincenca Fišera, slikao u katoličkoj katedrali, najvećoj i najmonumentalnijoj baroknoj crkvenoj građevini u Transilvaniji. Za razliku od skromne spoljašnjosti, ukrašavanju unutrašnjosti posvećena je velika pažnja. Po završetku oltarskih slika koje je radio Vincenc Fišer angažovan je austrijski majstor Johan Ignjac Cimbal, koji od 1781. godine za bočne oltare slika četiri velike kompozicije. Posao oko slikanja preostalih bočnih oltara je potom poveren Teodoru Iliću Češljaru. Svoj potpis i godinu slikanja on je ostavio samo na jednoj kompoziciji, monumentalnom Hristovom raspeću, signiranom 1786. godine. Na osnovu potpisa u ranijoj mađarskoj literaturi Češljaru je pripisivana samo ova kompozicija, međutim, na to da on u ovoj katedrali slika više bočnih oltara, ukazuje činjenica da se na jednom od njih sreće Mučenje svete Varvare. Češljar se sem na latinskom potpisuje i na grčkom. Možda je on time želeo da istakne svoje pravoslavno poreklo.
Kompozicija Mučenje svete Varvare, ističe se složenošću kompozicione sheme za koju je ukazano da se oslanja na istoimeni crtež Vicenca Fišera iz 1781. godine.  Fišerov crtež se oslanja na oltarsku sliku Feliksa Ive Lehera, rađenu desetak godina ranije za oltar kartuzijanske crkve u Brnu. Kompozicioni sklop predstave prelazi u suštinu od čestih akademskih rešenja martirija u italijanskom baroku.
Veliku pažnju od velikovaradske oltarske slike zaslužuje druga sačuvana varijanta ove kompozicije koju za svoju rezidenciju naručuje pakrački episkop Pavle Avakumović. Pored evidentnih sličnosti između dveju kompozicija, očigledne su i znatne stilske ikonografske razlike. One su određene različitim programskim željama naručilaca.
Dok je kompozicija iz Velikog Varada insignirana kao oltarska glorifikacija svete Varvare kao zaštitnice poslednje pričesti, kompozicija iz pakračke episkopske rezidencije je namenjena sasvim drugačijim programskim namerama koje se razotkrivaju tek u složenim okvirima tadašnjih verskih reformi, koje su bile nametnute pakračkoj episkopiji i karlovačkoj mitropoliji. Ova kompozicija je jedan od najranijih primera monumentalnog štafelajnog slikarstva nastalog za potrebe domaćih naručilaca iz kruga visoke crkvene jerarhije.
Ono što se prvo uočava na pakračkom Mučenju svete Varvare jeste redukcija gornjeg dela kompozicije sa figurama lebdećih anđela, jednog od osnovnih elemenata predstava martirija u slikarstvu zrelog baroka. Dok ranobarokne predstave martirija insistiraju na naturalističkim prikazivanim scenama mučenja, kasni barok se pre svega okreće veličanju trijmfa. Trijumfalni venac iznad glave mučenika je uvek vidljiv, a u trenutku smrti njihov pogled je uperen ka otvorenim nebesima, sa kojih se izliva natprirodna svetlost božjeg milosrđa, dok anđeli sa nebesa donose sredstva mučenja, atribute budućeg blaženstva.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Skripte

Komentari