Odlomak

1. UVOD:

Danas je tov junadi jedna od dve osnovne govedarske proizvodnje u našoj zemlji. Razvoju ove proizvodnje pogodovala je velika potražnja goveñeg mesa na svetskom tržištu, kao i primena najnovijih naučnih dostignuća u gajenju i ishrani tovne junadi. Uzimajući kao kriterijum starost životinja pri završetku tova, razlikuju se dve osnovne kategorije tovljenika:
• Mlada utovljena junad, poznata pod imenom ″baby beef″, koja prema američkim uslovima, u starosti od 12 meseci dostižu telesnu masu od 250-450 kg, a kod nas do 15 meseci dostižu telesnu masu od 420 do 450 kg.

• Starija utovljena junad, koja u starosti od 18 do 24 meseca dostižu masu od 500 kilograma. Da li će se toviti mlaña ili starija junad i do koje telesne mase, zavisi od cene stočne hrane i potražnje goveñeg mesa na domaćem i svetskom tržištu. Poslednjih godina u našoj zemlji se sve više tove mlañe životinje, koje telesnu masu od oko 450-500 kg dostižu sa 12-15 meseci, pa je ovo osnovni i najvažniji tip tova junadi u nas. U tovu mladih životinja koristi se njihov veliki intenzitet porasta i relativno male potrebe u hrani za proizvodnju jedinice (kg) prirasta.
Za tov su najpogodnije životinje velikog kapaciteta i intenziteta porasta, koje dobro koriste hranu. Ova svojstva životinja zavise od niza različitih faktora, meñu kojima su najvažniji: rasa, pol, individualna svojstva, starost u kojoj se životinja koristi za tov, kao i količina, kvalitet i sastav hrane. Za ovu svrhu najpogodnije su tovne i kombinovane rase goveda, kao što je Domaće šareno goveče u tipu Simentalca. To znači da izboru tovljenika treba posvetiti posebnu pažnju, jer od ovoga u mnogome zavisi konačan uspeh tova.
Tov mlađih životinja ima značajne prednosti nad tovom starijih životinja. Mlađe životinje imaju intenzivniji porast telesne mase od starijih, i mogu da konzumiraju veće količine hrane po jedinici telesne mase. Pored toga, znatno je povoljniji odnos mesa i masti dobijenih od mlađih životinja u formiranom prirastu, nego od starijih, pa otuda i manji utrošak hrane za jedinicu prirasta. Za tov su najpogodnija muška nekastrirana junad. Stoga se mogu ostvariti znatno viši dnevni prirasti i konverzija hrane, nego sa muškim kastriranim i ženskim životinjama.
Ispitivanja su pokazala da su dnevni prirasti muških kastriranih životinja u proseku za 15-20% niži od nekastriranih, dok je korišćenje hrane za oko 10-15% lošije. Utrošak hrane za kilogram prirasta junica je veći i preko 18-20% (iznad 400 kg). Količina, kvalitet i sastav hrane druga je osnovna komponenta od koje zavisi uspeh tova. Najintenzivniji tov junadi ostvaruje se ishranom koncentrovanim hranivima.
Starost životinja utiče na sastav dnevnih prirasta. Tako je poznato da se sastav prirasta menja tokom porasta i starosti životinja. Pri porastu u telu životinja menjaju se odnosi vode, masti i proteina.
Porastom životinja osetnije se smanjuje sadržaj ove i proteina u njihovom telu, a povećava količina masti, a time i značajna energetska vrednost prirasta. Zato se danas za proizvodnju mesa koriste mlañe životinje, uz nastojanje da se tov završi pre nego što doñe do osetnijeg povećanja količine masti u njihovom prirastu. Smatra se da je za proizvodnju 1 kg proteina u prirastu potrebno oko 35,54 MJ, dok je za istu količinu telesnih masti potrebno utrošiti dva puta više energije.
Za uspeh tova od posebnog su značaja konzumiranje i efikasnost iskorišćavanja hrane. Oni zavise od koncentracije energije u obroku, njegovog sastava i fizičke forme pojedinih komponenata. Poznato je da se povećanjem sadržaja neto energije u obroku povećavaju i dnevni prirasti životinja. Ovo se postiže povećanjem učešća koncentrata u obroku i odgovarajućim tehnološkim postupkom obrade hrane.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Veterina

Komentari