Prikupljanje podataka u kriminalistici

Uvod

Prikupljanje podataka i obavještenja prestavlja veoma rasirenu djelatnost policijsih organa. Osnovno pravilo prikupljanja podataka predstavlja aspekt dobijanja i trazenja podataka, sto dalje znači da oni moraju dolaziti od lica i institucija. Pripadnici policije kao i drugi državni odrgani mogu prikupljati podatke i informacije kroz primjenu ovlaštenja koje imaju po samom zakonu. Zakonski propisi iz kojih se crpe ovlašcenja , a dalje i načini i metodi prikupljanja podataka u RS su: Zakon o krivičnom postupku, Zakon o policijskim službenicima, Zakon o unutrašnjim poslovima, kao i drugi zakonski i podzakonski akti.

Privatni detektiv nema približno ovlaštenja koja ima policijski službenik.

U cilju bližeg i konkretnijeg razjašnjavanja načina prikupljanja podataka potrebno je prvo definisati iste. Podatak je svako saznanje, sadržaj koji sadrži izvjesnu informaciju. Informacija je saznanje u sirovoj formi. Kriminalistička informacija predstavlja promjenu koja u sebi nosi informaciju u vezi sa krivičnim djelima, učiniocima, načinu izvršenja, motivima, i dr. Kriminalistička informacija može biti operativna i dokazna.
Podatak je informacija, ako nešto znači. Kriminalističko obavještajni podatak je informacija sa dodatnom vrijednošću, koju je moguće razumjeti.

Kriminalistička nauka poznaje više načina prikupljanja podataka, koji se primjenjuju i u samoj praksi. O načinu prikupljanja podataka biće više navedeno u samom radu.

Načini prikupljanja podataka
Način prikupljanja podataka podrazumjeva praktičan postupak u primjeni raspoloživih metoda, sredstava pod prikupljanjem podataka i obavještenja. Pripadnici državnih organa, prvenstveno policije podatke i obavještenja prikupljaju kroz svakodnevnu komunikaciju sa gradjanima, primjenjujući raspoložive metode i sredstva rada u okviru nadležnosti i ovlašćenja.

U praksi poznajemo sledeće načine prikupljanja podataka:
1. Pikupljanje podataka od oštećenog, žrtve
2. Prikupljanje podataka od gradjana i javnim podgovaranjem
3. Prikupljanje podataka od strane državnih organa
4. Pikupljanje podataka putem sredstava javnog informisanja
5. Prilupljanje podataka osmatranjem
6. Prikupljanje podataka praćenjem
7. Prikupljanje podataka uvidom u dokumentaciju i spise družavnih i dr. organa

1. Pikupljanje podataka od oštećenog, žrtve

Oštećeni je lice čije je materijalno dobro pretrpjelo neku štetu, a žrtve su lica, čiji je fizički i moralni integritet ugrožen nekom radnjom. Oštećeni i žrtva predstavljaju jedan od najdragocjenih izvora podataka. Prijave oštećenih su jedan od najčešćih načina za izvršenje krivičnog djela. Ova lica prestavljaju značajan izvor informacija upravo zato sto su najzainteresovanija da se krivično djelo razriješi.

Kako je detektivska djelatnost zasnovana na zainteresovanošću klijenta za potpunu saradnju sa detektivom, očekivati je da će se time oštećeni, žrtva maksimalno staviti na raspolaganje privatnom detektivu u cilju dobijanja što kvalitetnih podataka. Na koji način ostvariti komunikaciju sa ovom kategorijom lica odgovor je dala kriminalistička nauka, koja je utvrdila taktička pravila i metode koje treba primjenjivati u prikupljanu podataka od njih.

2. Prikupljanje podataka od gradjana i javnim podgovaranjem

Pod javnim pogovaranjem u kriminalistici se podrazumjeva prenošenje vijesti da je izvršeno odredjeno krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, ili da je odredjeno lice izvršilac nekog krivičnog djela, a da se pri tom ne zna da li je to tačno i od koga vijest potiče. Javno pogovaranje podrazumjeva širenje glasina u narodu, npr. da nepoznato lice u gradu napada i siluje žene u liftovima i sl. Javno pogovaranje može da bude tačno ili netačno, odnosto djelimično tačno. Informacija koja se prenosi javnim pogovaranjem u glavnom trpi izmjene. Organi unutrašnjih poslova moraju da osluškuju javna pogovaranja, i da provjeravaju takve informacije.
Dakle, do policijskog odnosno privatnog detektiva informacija koja dođe može da bude tačna ili pak ne. U svakom slučaju on je provjerava.

Što se tiče prikupljanja podataka od strane građana, ono je jedan od najčešćih načina prikupljanja podataka. Privatni detektiv ili inspektor policije ne može sam da isprati sva dešavanja u sredini u kojoj radi, te zbog toga su mu informacije koje pruže građani veoma bitne. Svakako da su građani najvažniji izvor informacija, ali privatni detektiv mora da vodi računa o prikupljanju podataka od građana ni u kom slučaju ne prekorači svoja ovlašćenja. Znači, on ne može građane uslovljavati ni na kakav način, niti pokušati da do informacije dođe stavljanjem u izgled neke represivne radnje, što pak pripadnici državnih organa mogu da učine u nekim slučajevima.