Silovanje sa posebnim osvrtom na ”tamnu brojku” i posljedice silovanja

UVOD
Seksualnost, seksualne potrebe i odnos su dio čovjekove prirode i nije prost akt polnog općenja i oplođenja, nego i njegova biološka i psihološka potreba, uslovljena kulturom, običajima, moralom i dr. Seksualna delinkvencija prelazi okvire prirodnosti i dobrovoljnosti partnera u seksualnom odnosu i predstavlja kompleksnu pojavu čija suština proizilazi iz posebnog ponašanja učinioca i odnosa prema žrtvi.
Istorija seksualnosti i seksualne izopačenosti i različitih oblika reakcije na njih stari su koliko i društvo. Pristup ovom problemu razlikuje se od zemlje do zemlje od rigoroznih mjera kao što su kastracija i sterilizacija delinkventa do izostavljanja uređenja i inkriminacije polnih odnosa.
Seksualni delikti predstavljaju djela u društvu koja su nečovječna, nemoralna, gruba, podmukla i destruktivna. Kriminalistička praksa pokazuje da kod većine seksualnih delikata žrtve se suočavaju sa traumatskim posljedicama kao što su povlačenje iz društva, osjećaj stida i sl.
Silovanje je svako prisiljavanje na spolni odnos ili s njim izjednačenu spolnu radnju, upotrebom sile ili samo prijetnje. Žrtve silovanja najčešće su žene, ali to mogu biti i muškarci, homoseksualci i heteroseksualci, te djeca. Većina silovatelja ne pokazuje znake psihopatologije, žrtve nerijetko poznaju napadača, a sami napadi su često dobro isplanirani.
Najveći broj napada ostaje neprijavljen vlastima zbog, kako ćemo vidjeti brojnih razloga. Položaj osobe koja je pretrpila silovanje je dodatno otežan zbog, nazovimo ga, općedruštvene predstave o silovanju, te postojanje termina poput «okrivljavanje žrtve». Silovanje predstavlja povredu slobode odlučivanja u spolnom životu i spolnom moralu koja su regulisana običajima, moralom i pravom jedne države. Silovanjem se na izrazito grub način vrijeđa najintimnija sfera života žrtve i napada ne samo spolni nego i ukupni integritet. Radi se o tipičnom djelu nasilja. Ono predstavlja tešku povredu ličnosti žrtve, njene autonomije, psihofizičkog integriteta, samokontrole i samopoštovanja.
2. FORMULACIJA PROBLEMA
U krivičnim zakonima silovanje spada među teža krivična djela, a kazna predviđena zakonom je između jedne i deset godina. Silovanje je složeno krivično djelo sastavljeno od upotrebe sile ili prijetnje i obljube.
Jedan dio silovanja završi smrću ili teškom fizičkom povredom žrtve. Druge posljedice silovanja uključuju trudnoću ili seksualno prenosive bolesti. One su izvor zabrinutosti velikog broja žrtava. Najčešće seksualno prenosive bolesti su gonoreja, klamidija, genitalne bradavice. Sifilis i sida su također među stravičnim posljedicama silovanja.
U prošlosti se žrtvama silovanja dijagnosticirao sindrom traume silovanja (Rape Trauma Sindrom, RTS, eng.), i smatran je psihološkim poremećajem. Međutim, sindrom traume silovanja danas se ne smatra dijagnozom, nego skupom fizičkih i psihičkih reakcija koje je vjerovatno da će žrtva silovanja doživiti. Ove reakcije uključuju osjećaj krivnje i srama, napetost, zatim poremećaje ishrane, i ponekad depresiju. Reakcije koje proživljava žrtva silovanja slične su onima koje imaju osobe koje su doživile bilo koje drugo traumatično iskustvo i ponekad rezultiraju dijagnozom posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
Upravo se ove traumatski odgovori smatraju jednim od glavnih razloga ne prijavljivanja brojnih napada. Približno 31% žrtava silovanja razviju PTSP kao rezultat napada. Simptomi posttraumatskog stresnog poremećaja uključuju sjećanje i ponovno vraćanje u mislima žrtve na sam napad, noćne more, insomniu, nagle promjene raspoloženja, teškoće u koncentriranju, iznenadne napade panike, depresiju, te tjeskobu.
Primjećeno je da osobe koje su bile silovane, imaju povećan rizik i od drugih problema vezanih za mentalno zdravlje. Žrtve silovanja tako imaju veće izglede da pate od napada depresije, da pokušaju samoubistvo, da razviju ovisnost o alkoholu i drugim drogama. Doktori mogu tretirati fizičke rane, dok su emocionalni ožiljci manje vidljivi, ali teži za izliječiti. Psihološka trauma izazvana silovanjem može biti teška i duga. Budući da ljudi na stres reaguju na različite načine, nije moguće tačno predvidjeti kako će se silovana osoba osjećati, ali postoje neke uobičajene reakcije koje manifestuju žrtve silovanja.
2.1. OSNOVNI HIPOTETIČKI STAVOVI
Zabluda o silovanju kao spontanom činu je povezana sa vjerovanjem da su muškarci neodoljivo privučeni fizičkom ljepotom žena i da zbog toga ne mogu obuzdati svoje seksualne porive. Međutim, samo su neki muškarci privučeni ženama zbog fizičke atraktivnosti, zapravo je potreba da se kontrolira i prisili odlučujući faktor.
Vjerovanje da žene uživaju u tome da budu silovane ne proizilazi samo iz romantizacije silovanja preko TV sadržaja, prvenstveno filmova, nego i iz neznanja koje se odnosi na silovanje.
”Silovatelji vrebaju svoje žrtve u mračnim ulicama gdje se i dešavaju silovanja” je jedan u nizu mitova koji prate silovanje. Nažalost, činjenice govore suprotno. Veliki broj silovanja počine osobe koje poznaju žrtvu – komšija, muž, momak, prijatelj. Umjesto mračnih ulica, znatan broj silovanja se dogodi u kući žrtve, na mjestu gdje se ona osjeća sigurnom i neugroženom.
2.1.1. Hipotetički stav o strukturnim problemima
Nemoguće je iznijeti niz osnovnih uzroka silovanja, kao što se ne može odrediti prototip silovatelja. Postoje izvjesne zajedničke osobine, ali biografski detalji su različiti. Neki napadači siluju samo pod određenim okolnostima, neki su nasilni, neka silovanja uključuju jednog počinitelja, dok druga uključuju više napadača. Međutim, moguće je generalizirati dvije stvari na sve silovatelje. Prvo, napadači imaju jaku želju da potvrde svoju snagu putem prinude, i drugo, na žene ne gledaju kao na ljude.
U statistici ukupnog kriminaliteta seksualni delikti ne zauzimaju značajnije mjesto a razlog treba tražiti u tome što veliki broj ovih delikata ostane neprijavljen. Žrtve se nerado odlučuju na prijavljivanje iz raznih razloga a prije svega strah od odmazde, stida, osjećaja samokrivnje, nepovjerenja u rad policijei sl.