Sindrom izgaranja nastavnika i inovavije u nastavi

SINDROM IZGARANJA NASTAVNIKA I NJIHOVA OTVORENOST ZA UVOĐENJE INOVACIJA U NASTAVU
Uvod
Naučnici različitih profila: pedagozi, filozofi, didaktičari i drugi mislioci raznih epoha, isticali su složenost i značaj nastavničkog djelovanja. O ulozi i značaju nastavničkog poziva govorilo se još u antičko doba, kada uloga nastavnika nije bila ni približno kompleksna kao danas. Nagli razvoj nauke, tehnike, tehnologije i dinamična društvena kretanja, uslovila su krupne promjene u svim sferama života, pa i promjene u pedagoškoj funkciji nastavnika u savremenoj školi. Inovacije koje donosi savremena škola, svakodnevno pojačavaju stres kod nastavnika, zato što nastavnici najčešće nisu dovoljno osposobljeni za inovacije, a to se negativno odražava na njihovo mentalno zdravlje. Nastavnici su svakodnevno izloženi stresnim situacijama. Česti su konflikti sa učenicima, njihovim roditeljima, a nažalost i sa kolegama. Takođe, postoje još uvijek škole koje nemaju adekvatne uslove za rad, pa i to na nastavnika stresno djeluje, jer ga onemogućava u radu. Postoji još niz drugih uzroka koji više-manje izazivaju stres nastavnika, a to ga sve „gura“ u jedan veliki problem – sindrom izgaranja. Imajući u vidu sve navedeno, sindrom izgaranja nastavnika možemo definisati kao poremećaj u njihovom ponašanju koji nastaje kao posljedica dugotrajnog stresa i frustracija u radnoj okolini. To je u stvari progresivni gubitak volje za rad nastavnika, jer je nastavnik opsjednut učenicima i upleten u njihove konflikte i živote, da ga to dovodi do izgaranja. Nastavnik gubi realnu sliku o sebi i o poslu kojim se bavi.
Definicija sindroma izgaranja
O ovom sindromu ozbiljnije se počelo govoriti 70-tih godina, kada su klinički psiholozi Maslač (Maslach) i Frojdenberger (Freudenbenger) počeli objavljivati prva istraživanja o posljedicama dugotrajnog profesionalnog stresa. Sagorijevanje uključuje stanje fizičke, emocionalne i mentalne iscrpljenosti koja se javlja kod visoko motivisanih i poslu posvećenih osoba, nakon napornog i zahtjevnog rada. Za sindrom izgaranja ne postoji neka standardna definicija iz razloga što su ovaj problem različiti autori različito sagledavali, pa na osnovu svojih viđenja davali definicije. Najprihvatljivija definicija je ona koju je, sa svojim saradnicima, konstruisala Kristina Maslač. Prema toj definiciji izgaranje je stanje za koje je karakteristična pojava emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije i gubitka ličnog postignuća, a zahvata pojedince koji se profesionalno bave ljudima koji trpe velike patnje i koji su ugroženi u fizičkom, psihološkom ili socijalnom pogledu (Maslach, 1981, – vidi kod: Croom i Moree, 2003). Sve ovo nastaje usljed dugotrajnog stresa i frustracija na radnom mjestu. Upravo na ovoj definiciji je zasnovana i teorijska osnova prvog dijela ovog istraživanja.
Sindrom izgaranja ima tri osnovna simptoma:
– Emocionalna iscrpljenost
– Emocionalna i fizička distanciranost
– Izmijenjena percepcija radnih sposobnosti
Za ovim istraživanjem povukla nas je želja i profesionalna radoznalost, da vidimo kakvo je stanje u našim školama i sa našim nastavnicima. Nas zanima da li i u kojoj mjeri su naši nastavnici zahvaćeni sindromom izgaranja, te da li su otvoreni za uvođenje inovacija. Saznaćemo da li imamo sreću da u našim školama rade nastavnici entuzijasti, koji svaku inovaciju prihvate sa oduševljenjem i iznad svega vole svoj posao, ili je ipak, drugačije.
Inovacije u nastavi
Budućnost u koju smo zakoračili, nosi sa sobom krupne promjene koje su vidne u svim sferama života, pa i u obrazovanju. Promjene u obrazovanju se najčešće odnose na ponašanje i stav nastavnika prema učenicima, zatim na nove metode i oblike rada, novu nastavnu tehnologiju. U pogledu promjena, stavovi nastavnika su različiti i svako ima svoju reakciju na promjene. Inovacija je riječ latinskog porijekla (inovatio) što znači novina, novačenje, novotarenje, menjanje (Vujaklija, 2002, str. 339). Inovacije u obrazovanju predstavljaju „svrsishodan napor za kompleksnim usavršavanjem vaspitno-obrazovnog procesa, unošenje novih elemenata sa stanovišta ciljeva, sadržaja, metoda, oblika i vaspitno-obrazovnih tehnika. Pripadaju rodu „promjena“ koje se odnose na cjelinu strukture školskog sistema ili njegovih značajnih dijelova, a u cilju poboljšanja koja se mogu mjeriti“ (Pedagoška enciklopedija 2, 1989, str. 271). Nas zanima koliko su danas naši nastavnici otvoreni za uvođenje inovacija, da li kod nekoga izazivaju stres koji ga može dovesti do sindroma izgaranja.