Uloga globalne politike u Sirijskom građanskom ratu

Introduction
The bloody war on Syria’s territory has been waged since the spring of 2011, and there are current conflicts on several sides: the conflict between ISIL and the Kurds, US and coalition attacks on ISIL, and the war between the Syrian army and various rebel and militant groups (including ISIL). Putting an end to such a complex conflict, which possesses the features of a sectarian war, an ideological clash, regional animosities and clashes between geopolitical rivals, seems quite a difficult task.
In order to solve such a problem, one should first find out what the primary causes of the conflict are, i.e. whose interests have led to it.
I will attempt to prove that the seeds of war in Syria were sown long before the demonstrations in the spring of 2011, and that the Arab Spring has served more or less as an excuse to launch the civil war in Syria.
Uloga SAD-a
Osvrnimo se još jednom, ukratko, na kronologiju američkog angažmana u sirijskoj krizi.
Još 2008 godine Busheva administracija je razmatrala situaciju na srednjem istoku. S jedne strane bili su suočeni sa širenjem utjecaja sunitskog radikalizma koji je potajno financiran od SAD-ovih saveznika u regiji kao što su Saudijska Arabija, Katar ili Turska, a s druge strane Iran i njegov razvoj nuklearnog programa zajedno sa njegovim saveznicima, Sirijom, Hezbolahom i što je najvažnije, sa Rusijom koja je na taj način pokušavala proširiti svoj utjecaj na srednjem istoku. (The Redirection, Seymour M. Hersh, March 2007).
NaDonošenje odluke ,kojoj se opciji okrenuti ,izuzetno veliki utjecaj imao je i izraelski lobi. Izrael je vidio najveću prijetnju u Iranu,odnosno u njegovom direktnom financiranju Hezbolaha kao i u Iranskom razvoju nukleranog programa.
Budući da sankcije koje je svijet nakon toga nametnuo Iranu nisu smanjile njegov utjecaj u regiji, administracija SAD-a se okrenula slabljenju Iranskog najvećeg saveznika – Sirije, odnosno sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Njihov jedini cilj je bio srušiti Assada i postaviti vladu koja bi prekinula savezništvo sa Iranom i Rusijom i okrenula se SAD-u i njihovim saveznicima.
Uzroci sukoba u Siriji
Od početka nemira u Siriji, SAD i saveznici su stajalina strani opozicije te su bili i izuzetno aktivni u “evoluciji” te opozicije iz anti-vladinih demonstracija u oružanu pobunu. Zašto bi SAD to učinio? Razlog je jednostavan – antivladine demonstracije nisu mogle srušiti Assada s vlasti, to je bilo jasno.Prije svega zbog činjenice da te iste demonstracije nikada nisu bile ni približno slične magnitude kao one neposredno prije u Egiptu i Tunisu (ili na prigodno zaboravljenim mjestima, kao što je recimo u Bahrainu).
Antivladine demonstracije stoga su jedino mogle “smekšati” režim. Drugim riječima dovesti do određenih ustupaka, a ti su ustupci i dobiveni na ustavnom referendumu u veljači 2012 godine. Vlasti u Damasku su ukinule dugogodišnje izvanredne zakone koji su datirali još iz 80-ih godina, a ukinuta je i jednostranačka vlast u zemlji usvajanjem novog Ustava.
Taj detalj se toliko rijetko danas spominje da mnogi nisu niti svjesni da je inicijalna pobuna u Siriji bila zapravo uspješna. Temeljni ustroj zemlje je adaptiran i tzv. “demokratske promjene” su svakako započete.
No, SAD-u i nije bilo do tih promjena, nije ih zanimala demokratska Sirija s Assadom na čelu, već bilo kakva Sirija, ali bez Assada. Puno je razloga, ali neki od važnijih su savezništvo Assada s vlastima u Teheranu i Moskvi. Kao takav Assad je nepoželjan, bez obzira vlada li zemljomkao diktator ili demokrat. On mora otići.
Dakle, ti razlozi (tu je još niz sporednih razloga: savez Damaska s libanonskim Hezbollahom, pa u neku ruku i s palestinskim Hamasom, plan izgradnje plinovoda u suradnji s Iranom itd.) i dalje postoje iz čega bi se dalo zaključiti kako je rušenje Assada i dalje prioritet američkih vlasti.
SAD je napravio gotovo sve što je mogao bez direktnog vojnog uključenja. Zajedno sa saveznicima u regiji naoružavala se, financirala i politički podupirala opozicija. Ista opozicija je od prvog dana eskalacije oružanog sukoba bila isključiva, islamistički nastrojena, a pobjeda ovakve opozicije bila bi iznimno opasna za sirijski raznolik etnički i religijski mozaik koji je mirno koegzistirao za vrijeme vladavine Assada.