Uloga i značenje sikofanata, sinegora i logografa u atenskom sudskom postupku

1. Uvod
Atensko je pravosuđe u vrijeme kasnije demokracije bilo u rukama tzv. porotničkog
proletarijata koji se na sudu pojavljivao uglavnom kako bi na lak način zaradio nadnicu.
Naime, nakon demokratskih promjena od 595.g.pr.n.e. sva je vlast bila u rukama
atenskog demosa koji će zanesen ratnim uspjehom i međunarodnim ugledom izgubiti
početni entuzijazam i čistoću. Uvođenje misthoforie, plaće za sudjelovanje u vlasti, nije
pobudilo već oslabjeli politički interes i potaknulo odgovornost, kako je to zamislio Periklo,
već je pobudilo sitne interese pojedinaca i potaknulo spletke i nemoral. U neredu,
tako svojstvenom društvima u kojima se početni ideali pretvore u svoju suprotnost,

održavajući se umjetnim i krivim mehanizmima, izgubili su se dobrobit polisa i časno
postupanje kao osnova djelovanja. Organizacija sudstva te sudski postupak kao demokratsko
sredstvo očuvanja javnog i privatnog interesa postali su poligoni lake zarade.
Sudski su poslovi bili dostupni svima, pa tako i onima niskog morala i duha koje je manje
privlačila skromna naknada, a mnogo više mogućnost primanja mita.2
U takvom ozračju
važno je istaknuti ulogu onih subjekata u sudskom postupku čija je uloga iniciranje postupka
u svrhu zaštite općeg dobra te onih koji pomažu strankama, odnosno pozvani su
djelovati u njihovu interesu.
Cilj ovog rada je istražiti granice djelovanja spomenutih osoba kao subjekata sudskog
postupka3
i njihovu ulogu, kako bismo mogli donijeti zaključke o njihovu funkcioniranju
u demokratskom uređenju starog vijeka. Oni bi trebali činiti bazu istraživanja i
propitivanja o sličnostima i razlikama, tj. usporedbama s osobama koje istu ili sličnu
ulogu u sudskom postupku imaju danas.
Kao jedno od mogućih pitanja vezanih za spomenutu usporedbu javlja se i pitanje
o stavu prema „parničenju“ kao jednom od dijelova sudskog postupka nekad i danas.
Čini se da bismo se u tu svrhu mogli poslužiti mišljenjem prema kojem je Atenjanima
„parničenje“ bilo jedna od pozitivnih značajki demokracije4
dok npr. antropolozi
u SAD-u smatraju da su danas rasprave o parničarenju u SAD visoko politizirane i
završavaju tek pretpostavkama o pravoj ulozi parničarenja u društvu“
5
, što bi trebalo
značiti da je pozitivna uloga zamijenjena nejasnom, ako ne i negativnom. Ovo razlikovanje
uvelike nam govori o svjetlu u kojem su atenski građani nekada vidjeli i ocjenjivali
objekte našeg rada – sikofante, sinegore i logografe kao subjekte u postupku, kao
i o svjetlu u kojem građani promatraju i ocjenjuju rad odvjetnika ili tužilaca u državama
koje se danas smatraju demokratskim uzorom. Valja spomenuti da su stari Atenjani
unatoč pozitivnom sagledavanju parničarstva bili svjesni mogućnosti njegovih zlouporaba,
no javni interes koji je mogao biti sačuvan, i nakon što su naknade i mogućnost
uključenosti velikog broja građana u javnim poslovima uzeli maha, ipak je prevladao
strah od njih.