Pitanja braka sa stranim elementom

1. UVOD

Privatnopravni odnosi koji u sebi sadrže strane ili inozemne elemente iziskuju primjenu posebnih pravnih pravila, a koja u sebi objedinjuje pravna grana koja se zove međunarodno privatno pravo. Krajnji cilj međunarodnog privatnog prava nije postizanje internacionalne stabilnosti privatnopravnih odnosa i pravne sigurnosti subjekata u tim odnosima. Potreba za postojanjem međunarodnog privatnog prava, kao unutrašnje grane prava u svakoj zemlji, posljedica je toga da svaka država ima vlastiti pravni poredak, ali ti različiti pravni sistemi nužno koegzistiraju.
Strani ili inozemni element, tj. međunarodno obilježje slučaja je izvjesna činjenica ili okolnost koja jedno činjenićno stanje ili jedan već oformljen privatnopravni odnos vezuje sa stranim suverenitetom. Međunarodno privatno pravo, dakle bavi se odnosi sa međunarodnim elementom, a koji se u našoj teoriji javlja i pod drugim nazivima kao što su strani element, inozemni element, međunarodno obilježje itd., a koji označava istu pojavu tj. činjenicu da se pored elemenata koji su vezani za državu sada javljaju u činjeničnom sklopu i drugi elementi vezani za neku drugu, stranu državu. Bitno je istaći da postojanje bilo kojeg stranog elementa u određenoj konkretnoj situaciji i u bilo kojem intenzitetu dovoljan je i neophodan razlog da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe o rješavanju predmeta sa elementom inozemnosti, odnosno odredbe o međunarodnom privatnom pravu.
Prije nego što bi nadležni organi u Bosni i Hercegovini (organ uprave ili sudovi) odredili koje će pravo biti primijenjeno u pogledu uvjeta za zaključenje barka ili njegov razvod sa elementom inozemnosti, kao i kod poništenja braka, dodjele djeteta na starateljstvo, itd. postavlja se pitanje ima li stranac uopće (podrazumijeva se da je jedna od sukobljenih strana – stranac) pravo da stupi u brak ili da se oslobodi bračnih dužnosti putem zakona koji važe u BiH ili da stupa u druge porodičnopravne odnose u našoj zemlji. Odgovor na ovo pitanje daju norme o pravima stranaca da stupaju u privatnopravne tj. porodičnopravne odnose u domaćoj državi. Odnosno, pod pojmom „mogućnost primjene stranog prava“ treba razumjeti određivanje da li na kontretni odnos sa inozemnim elementom može i pod kojim uvjetima biti primjenjeno strano pravo ili će se pak, primijeniti pravo domaće zemlje.
Pozitivno pravo bivše Jugoslavije ne sadrži norme o pravu stanca na brak ni u unutrašnjim izvorima prava, ni u ratifikovanim međunarodnim izvorima prava. Uprkos tome, u suvremenim uvjetima danas, nije sporno da svako ljudsko biće ima pravo na brak i da se danas ovo pravo tretira kako osnovno ljudsko pravo.
Važan dokument u ovoj oblasti predstavlja i Europska konvnecija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koja je usvojena 1950. godine. Njene odredbe direktno uspostavljaju vezu između prava na brak svakog ljudskog bića i nacionlanih zakona koji svojim odredbama određuju konkretne uvjete ostvarivanja tog prava . Zaključak o braku kao općem pravu svakog ljudskog bića slijedi i iz tekstova drugih međunarodnih konvenija, od kojih su najznačajnije:
– Konvencija o pristanku na brak, o minimalnoj starosti za sklapanje braka i o registrovanju brakova iz 1962. godine, i
– Konvencija o eliminisanju svih oblika dikskriminacije žena iz 1979. godine.

Zaključak koji slijedi iz svih ovih dokumenata jeste da je pravo na brak opće ljudsko pravo, koje u okvirima međunarodnog bračnog prava znači da je ono jednako dostupno i domaćim i stranim državljanima, kao i apatridima .
Pravo stranaca na brak u našoj zemlji, kao i u ogromnoj većini ostalih država, postavljeno je kao opće pravo, tj. pravo koje je dostupno strancu pod jednakim uvjetima kao i domaćim državljanima. Pod jednakim uvjetima ovdje misli se na način Lex fori, tj. misli se na materijalno (supstancijalno) pravo države pred čijim organom stranac želi da stupi u brak, te sa svoje strane da ne postavlja nikakave posebne uvjete s obzirom na svoje stvojstvo „stranca“.
Izvjesna odstupanja od ovog principa, tj. principa da je pravo stranca na brak njegovo opće pravo, postojala su u nekim zakonodavstvima u određenom periodu poslije II svjetskog rata, koje je bilo usmjereno na zaštitu statusa domaćih državljana . U današnje vrijeme, povećana opreznost u ovoj oblasti može se pravdati