ABC metoda

Osamdesetih godina snažni razvoj informatičke tehnologije dovodi u pitanje tradicionalne metode raspoređivanja troškova kao relevantne metode vrednovanja zaliha. Istovremeno se javljaju snažne računovodstvene individue kao što su Roberta Kaplan, Robina Cooper, Thomas Johnson, Peter Turney te Eli Goldratt koji svojim radovima iniciraju poslovne subjekte na razmišljanje o alternativnim metodama obračuna troškova.

Oni su u svojim radovima konstatirali da je kritična točka upravljanja troškovima zastarjeli tradicionalni sustav raspoređivanja koji odmah treba podvrći promjenama. U svojim su istraživanjima zaključili da tradicionalni sustav raspoređivanja troškova na nositelje, temeljem baza kao što su sati direktnog rada, strojni sati ili prihod nisu relevantni za vrednovanje proizvoda jer resursi koje zahtijevaju ti proizvodi nisu uvijek proporcionalni opsegu proizvedenih i prodanih proizvoda.

Tradicionalnom sustavu raspoređivanja troškova Cooper i Kaplan suprotstavljaju model raspoređivanja troškova na bazi aktivnosti odnosno procesa koji su korišteni u proizvodnji proizvoda. Ta metoda, poznata kao ABC3 metoda postaje hit metoda koja najprije zaokuplja u devedesetim godinama proizvodni sektor. Krajem stoljeća, posebno danas, intenzivno se «prenosi» i koristi i u uslužnom sektoru te posebno u financijskom sektoru. Osnovna svrha informacija o troškovima je da koriste raznim korisnicima u procesu poslovnog odlučivanja. Najvažniji korisnici tih informacija je menadžment na različitim razinama odlučivanja. Informacije o troškovima koriste za planiranje i kontrolu troškova. Samo manji dio informacija (npr. o vrijednosti zaliha proizvodnje ili troškovi prodanih proizvoda) koriste vanjski korisnici kao npr. dioničari, vjerovnici i sl.