Odlomak

 

Ekološki menadžment (ili ekomenadžment) predstavlja deo specijalizovanih upravljačkih menadžment disciplina u koje se mogu ubrojiti: strateški menadžment, upravljanje promenama, upravljanje inovacijama, upravljanje rizikom, project management, totalno upravljanje kvalitetom i dr. U stručnoj/savremenoj literaturi se više koristi termin environmental management, premda se koristi i izraz ekological management ili eco-management. Oba termina kod nas imaju slično značenje i odnose se na niz upravljačkih aktivnosti u vezi sa ekologijom, pa na taj način i u vezi sa životnom sredinom.
Postoji značajnija razlika između ova dva pojma. Tako se izraz environmental management vezuje za upravljanje u rešavanju problema vezanih za životnu sredinu u nekoj određenoj oblasti (otpad, vode, vazduh…), pa se u tom smislu govori o upravljanju otpadom (waste management), upravljanju vodnim resursima (water management) itd. S druge strane, termin eco-management se vezuje za upravljanje u pojedinim privrednim subjektima, a u kontekstu nastojanja da se kroz privredne aktivnosti obezbedi poštovanje zahteva vezanih za stanje i uslove životne sredine.
Za ekološki menadžment se kaže da on predstavlja sistem upravljanja zaštitom životne sredine s ciljem da se u industriji i drugim privrednim granama uspostavi sistematizovan pristup koji obezbedjuje da se razlozi koji se tiču životne sredine ugrade u biznis strategiju i praksu.

Ekološki menadžment mora da bude fleksibilan, prilagodljiv i perceptivan usled variranja zahteva moćnika, menjanja životne sredine, stavova javnosti i ljudskih mogućnosti. Koordinacija životne sredine i razvoja zahteva suočavanje sa ograničenjima, potencijalima, rizicima i opasnostima kako životne sredine, tako i ljudi (Petrović, 2005).

Problemi zaštite životne sredine sve više dolaze u prvi plan usled sve većeg broja zainteresovanih subjekata. U razvijenim zemljama, ključne odluke ne donose samo finansijski stručnjaci i deoničari, već sve više zainteresovani građani kroz razne ekološke, vladine i nevladine organizacije, vršeći pritisak pri donošenju odgovarajućih privrednih odluka. Ugroženost životne sredine je jedan od najvećih i najznačajnijih pitanja za budućnost čovečanstva i u skladu sa tim potrebno je doneti odgovarajuće standarde. Za vreme skupa o planeti zemlji u Rio De Žaneiru 1992. godine naglašeno je da su biznisu i industriji potrebne tehnike za merenje ekološkog učinka i čvrste metode za ekološko upravljanje.
Od međunarodne organizacije za standardizaciju (International Standard Organization – ISO) je posebno zatraženo da podigne nivo svojih aktivnosti na području životne sredine kako bi odgovorila na iskazane potrebe i ogromne ekološke izazove. Međunarodna ISO organizacija je potom počela da ocenjuje šta zapravo tržište očekuje od sistema međunarodne standardizacije u oblasti zaštite životne sredine. Pored toga je od ISO asocijacije zatraženo da u svoj program stavi pripremu standarda za usaglašavanje ekoloških znakova (eko-labels), odnosno ekološkog obeležavanja koje su stvorile različite organizacije za zaštitu potrošača u raznim zemljama.

Naša zemlja, kao zemlja u razvoju, ima posebne interese na području zaštite životne sredine, naročito u pogledu ocenjivanja i u pogledu sistema upravljanja. Razne važeće šeme oko eko-obeležavanja u razvijenim zemljama mogu stvoriti prepreke za uvoz iz sveta u razvoju, a zahtev svetskog tržišta za sertifikacijom prema ISO 14000 mogla bi takođe nametnuti ograničenja domaćim preduzećima. Otuda se potreba za prihvatanjem međunarodnog standarda za sistem ekološkog menadžmenta (SEM) (kod nas u obliku JUS ISO 14000) nameće kao neminovnost. Zavod za standardizaciju usvojio je integralno standard ISO 14000 kao JUS ISO 14000 (Petrović, 2005).

Bez obzira na odabrani pristup, ekološki menadžment se odnosi na ekološko planiranje, a njegova neposredna primena je na implementaciji, monitoringu, proveravanju i kontroli, kao i na praktičnom suočavanju sa problematikom realnih svetskih ciljeva u pogledu očuvanja životne sredine (kao što je, na primer, modifikovanje ljudskih navika koje štete prirodi), mnogo više nego na teoretskom planiranju. Iako je poželjna bliska integracija sa ekološkim planiranjem, oblast istraživanja ekološkog menadžmenta predstavlja pre svega razumevanje interaktivnih odnosa ,,čovek – životna sredina’’ (slika 1.1; tabela 1.1), kao i primena nauke i zdravorazumskog razmišljanja u rešavanju ekoloških problema.

Ekološki menadžment, kao predmet obuhvata multidisciplinarno znanje o ,,poslediciama antropogenog uticaja tehnološkog razvoja i merama ublažavanja ovog uticaja na ekosistem’’ (Jovanović-Kolomejceva, 2004). Kao kompleksna nauka, ekološki menadžment spaja oblasti različitih nauka i pogranične naučne oblasti:

• nauku o menadžmentu sa zaštitom životne sredine;
• nauke o životnoj sredini – ekologiju, biogeohemiju, geohemiju, biologiju sa naukama o pravnoj zaštiti životne sredine;
• nauke o tehnološkom razvoju sa ekonomskim naukama i pravnim naukama (zakonodavstvom u toj oblasti);
• skup nauka o životnoj sredini sa sociologijom i etikom (Jovanović-Kolomejceva, 2004).

Slika 1.1. Opšti ciklus koji prikazuje sve moguće izmene u odnosima između kompleksa ekoloških faktora atmosfere, biosfere, antroposfere, geosfere i hidrosfere.

1.1. Koristi od ekološkog menadžmenta

Primena ekološkog menadžmenta omogućuje stvaranje uslova za dobro poslovanje budući da na unapređenje stanja u životnoj sredini može značajno uticati i na unapređenje ukupnog poslovnog rezultata.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Menadžment

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari