Odlomak

UVOD

Životna sredina postaje luksuzno dobro. Obećanja u promociji održivog razvoja provode se anemično i sa zadrškom. Tržište, u pravilu, dobrovoljno ne priznaje našu spoznaju. Uzrok neravnotežama u životnoj sredini leži u ekonomskim aktivnostima.
Tržište i ’’nevidljiva ruka’’ tržišnog mehanizma predstavlja dobar način za organizovanje privredne aktivnosti. Takav stav je danas prihvaćen, gotovo bez izuzetka, u ekonomskoj nauci. Takođe, postoji saglasnost o određenim ograničenjima djelovanja tržišta i potrebe da se ta ograničenja razrješavaju aktivnijom ulogom ’’vidljive ruke’’. Vlade ponekad mogu da unaprijede tržišne ishode. Jedna od oblasti u kojoj država svojim instrumentima poboljšava ishod je ekologija i zaštita životne sredine. Pojedinačni proizvođači prilikom donošenja odluka o količinama i cijenama proizvoda neće uzimati u obzir štetne posljedice njihove aktivnosti po životnu sredinu. U fabrici glinice, ekonomisti u službi analize, će u kalkulaciji cijene koštanja uzimati u obzir samo interne troškove proizvodnje. Ta fabrika, kao i mnoge druge, iz svojih dimnjaka i pogona ispušta mnoge štetne materije u vazduh, vodu i zemlju. Ti troškovi, iako su značajni, neće biti obuhvaćeni pomenutom kalkulacijom, osim u slučaju da država svojim propisima nametne obavezu proizvođaču da i te troškove plati. Upravo se to i dešava, najveći broj savremenih država koriste brojne instrumente koji za cilj imaju zaštitu životne sredine. Te aktivnosti podrazumjevaju ’’sve odgovarajuće djelatnosti i mjere koje imaju za cilj prevenciju od opasnosti, štete ili zagađivanja životne sredine, smanjenje ili otklanjanje štete koja je nastala, i povrat na stanje prije izazvane štete’’(Služeni glasnik Republike Srpske, br. 28/07).
S ekonomskog aspekta održivi razvoj (sustainable development) pretpostavlja takvo ponašanja u upotrebi resursa (ljudskih, prirodnih i proizvedenih) koje će održavati dinamičku ravnotežu odnosa: priroda-čovek-društvo-tehnologija-ekonomija.

 

 

 
METODE VREDNOVANJA TROŠKOVA I KORISTI ZAŠTITE ŽIVOTNE SREDINE

Jedan od principa koji je široko prihvaćen u vođenju odgovorne ekološke politike jeste načelo ’’zagađivač plaća’’. Taj princip podrazumjeva obavezu zagađivača da plaća troškove kontrole i prevencije od zagađenja, bez obzira da li su troškovi rezultat nametanja obaveza zbog emisije zagađenja ili obaveze proizašle iz propisa o smanjenju zagađenosti životne sredine. Korisnik životne sredine je odgovoran za sve djelatnosti koje imaju uticaj na životnu sredinu. Većina ekonomista smatra da mjere ekološke politike osim što doprinose zaštiti i očuvanju čovjekove okoline treba da doprinesu i povećanju dohotka. Međutim, ovu računicu prilikom donošenja svake mjere ekološke politike je teško sprovesti. Vrijednost nekih troškova i koristi je lako procjeniti, kod drugih je ta procjena teža.
Na primjer, relativno lako se mogu procjeniti tržišne vrijednosti nekog zemljišta na kojem je izgrađena određena fabrika. To je direktna upotrebna vrijednost koju treba obračunati u troškove izgradnje fabrike. Manje vidljive su indirektne upotrebne vrijednosti koje se odnose na ulogu zemljišta u filtriranju padavina i apsorbciji potencijalnih zagađenja. Pored upotrebnih treba razmišljati i o neupotrebnim vrijednostima. Takve su egzistencijalne vrijednosti za brojni biljni i životinjski svijet čije je stanište bilo na prostoru izgrađene fabrike.
Vrijednost ugroženih vrsta je teško procjeniti. Slična situacija je sa vrijednostima izbora. Ako izgradimo fabriku vrijednost zemljišta i šuma na tom lokalitetu je zauvjek izgubljena. Ako odustanemo od izgradnje fabrike danas to možemo učiniti kasnije za deset ili pedeset godina. Dakle, očuvaćemo vrijednost ako ništa ne radimo. U neupotrebne vrijednosti spada i vrijednost ostavštine za buduće generacije. Teško je procjeniti šta će za njih biti korisnije, neoštećeno zemljište ili fabrička hala.
Ekonomisti koriste raznovrsne tehnike da ne tržišne vrijednosti prevedu u novčane vrijednosti. Jedan od takvih pristupa je metod uslovnog vrednovanja. Ova metoda se zasniva na anketiranju. Ispitanicima se postavljaju pitanja koliko su spremni da plate za čistu prirodnu sredinu ili za mogućnost da rade u izgrađenoj fabrici. Ova metoda zasnovana na spremnosti za plaćanje može da se zasnuje i na spremnosti za prihvatanje. Ispitanicima se postavlja pitanje koliko bi novca moglo da pokrije njihovu spremnost da prihvate gubitak čiste prirode. Iskustvo pokazuje da je spremnost za prihvatanje u novčanim vrijednostima obično iznad spremnosti za plaćanje.
Druge tehnike vrednovanja životne sredine, a koje su srodnije tržišnom formiranju cijena, su hedonističko formiranje cijena i metod putnih troškova. Ove tehnike spadaju u metod podsticaja tražnje i temelji se na stvarnim tržišnim odlukama kupaca preko povezivanja vrijednosti određenih dobara i vrijednosti nekih atributa životne sredine. Prema prvoj metodi je, na primjer, moguće utvrditi vrijednost kuća u zavisnosti od njihove udaljenosti od područja koja su izložena većem zagađenju životne sredine. Kod metode putnih troškova utvrđuje se obim tražnje zavisno od ukupnih troškova posjete nekoj destinaciji. Na bazi ovih istraživanja formira se kriva tražnje koja pokazuje odnos količine tražnje dobara zavisno od kvaliteta životne sredine, odnosno ukupnih troškova puta.

 

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Zaštita životne sredine

Komentari