Ratovi za vodu

Danas smo suočeni sa činjenicom da nemarnim i neodgovornim odnosom prema
resursima koji nas okružuju, a koji nisu obnovljivi, ili bar nisu u onoj mjeri u kojoj ih nemilice
trošimo i zagađujemo, da se suočavamo sa velikim, ozbiljnim i faktičkim rizikom mogućnosti
njihovog rapidnog nestajanja ili umanjenja, što dovodi do globalne krize i straha od neizvjestne
budućnosti čovječanastva koji svoj razvoj, a i opstanak bazira i zasniva na prirodnim resursima.
Jedan takav resurs, čije „izobilje“ je ozbiljno ugroženo ne zbog njegove „ograničene“ količine
već nedovoljno planiranog odnosa upravljanja na održiv način, koji bi dovodio kako do njegovog
obnavljanja, tako i nestajanja bojazni da možemo ostati bez njega jeste VODA. Da je današnji
problem, imao naznake nastajanja još prije nekoliko decenija, govori previđanje Ismaila
Seregeldina, direktora Svjetske banke, koji je 1995. izjavio: „Ako su se ratovi ovog vijeka vodili
zbog nafte, oni sljedećega vodit će se zbog vode.“ Statistika i istraživanja ukazuju da se
suočavamo sa nestašicom, tj. neravnomjernom raspodjelom pijaće vode na planeti Zemlji (skoro
1,2 milijarde ljudi – 1/5 svjetske populacije živi u oblastima fizičkog oskudice nestašice vode,
dok 500 miliona ljudi se približavaju ovoj situaciji. Takođe 1,6 milijarda ljudi – 1/5 svjetske
populacije se suočava sa ekonomskom nestašicom vode – zemlje nemaju potrebnu infrastrukturu
da preuzme vodu iz rijeka i izdana1
. Porastom broja stanovništva, čovečanstvo se pored
problema dostupnosti pijaće i čiste vode, suočava sa problemom dotrajalosti tj. ne srazmjerno
razvijene infrastrukture za snabdijevanje čistom i pijaćom vodom pojavljuje – 40% više potražnje
od trenutne pokrivenosti komunalnom infrastrukturom/sistemima pijaće vode2
. Da li nas to vodi
u stvarne ili političke ratove za ovaj nezamenljiv resurs bez kojeg opstanak i dalji razvoj
čovječanstva, danas izgleda nemoguć?
Polazeći od Gandijeve misli: „Zemlja nudi dovoljno za potrebe svih, ali ne i za pohlepu
nekolicine“, i uzimajući kontekst teme ovog eseja „Ratovi za vodu“ – održivost i demokratiju
korišćena vode kao „obnovljivog“ resursa kojeg naša neodrživa upotreba, rabljenje za ličnu
korist i u korist globalnih korporacija, a u okviru trenda i paradigme globalizacije kao premise za
napredak, ne možemo da ne pomislimo i pitamo se: „Šta je osnova i ključ mira i prosperiteta
čovječanstva?“ Da li nam je potrebna voda kao „nepresusan“ i obnovljiv resurs, bez kojeg ne bi
bilo opstanka na Zemlji (potraga za drugim Planetama, koje mogu biti habitabilne se inicijalno
svodi na to da li postoji vode na njima), a prema kojem se toliko ne domaćinski odnosimo, da je
dovodimo do stepena škrtosti, ili pak politički mir među različitim narodima, nacijama,
državama i kulturama koji se smtra preduslovom i temeljom demokratije. Ili je to ekonomska
stabilnost, koja izaziva zadovoljstvo kod čovjeka, ali ne uzima u obzir (umnogome) šta je
žrtvovano (koji resursi i ljudi/narodi) da bi neko uživao u toj ekonomskoj stabilnosti.
Svakodnevno čitamo da globalne korporacije „nedomaćinski“ koriste ljude kao
obnovljiv/nepresušan resurs, isto kao i vodu – preterano, nepotrebno, ne efikasno i najčešće
dugoročno ne planski, već za trenutačno zadovoljenje potrebe i tražnje (farbrike patika, odjeće i
obuće u Pakistanu, Kambodži3
, Indoneziji, Bangladešu4
, Kini, čak i u evropskim.“