Bračno pravo

Uvod

Brak je zakonom uređena zajednica života muškarca i žene. Brak je u rimskom društvu bio više socijalna nego pravna ustanova. Shvaćen je kao jedan socijalni odnos koji ima posljedicu u pravu. Slobodni Rimljani rijetko su stupali u brak, a motiv za sklapanje braka bio je stvaranje potomstva. To je bio jedini cilj braka.

1. Opšta obilježja rimskog braka

Brak u najširem smislu je trajna zajednica života među mužem i ženom. Rimljani su brakom smatrali samo takvu zajednicu koju pravni poredak priznaje brakom. U tu svrhu se tražila faktična zajednica života muškarca i žene, te trajna namjera da budu muž i žena – affectio maritalis. Zato se rimski brak razvrgavao prestankom affectio maritalis, tj. prestankom zajedničkog življenja, jer su oba ta elementa braka morala postojati trajno.
U postklasično doba se mijenja ranije shvaćanje braka po kojem je affectio maritalis i životna zajednica bila bitni element braka kroz čitavo vrijeme njegova trajanja – prodire shvaćanje da je za brak potreban samo početni sporazum supruga u času sklapanja braka, a time već nastaje trajna zajednica. To novo shvaćanje se ima pripisati utjecajima kršćanstva koje brak smatra nerazrješivim ili barem uvelike otežava poništenje braka.