Brusnica

UVOD
Brusnice spadaju u bobičasto voće koje, kao i borovnice, potječu iz Sjeverne Amerike. To je tvrda crvena bobica koja zahvaljujući većoj količini vitamina C u svom sastavu ima kiselkasti okus. Brusnicu su koristili u davnim vremenima starosjedioci Amerike kao lijek za mnoga stanja, između ostaloga i za upalu mokraćnih putova. Tradicionalno, uz puricu i druga jela, Amerikanci tim bobicama proslavljaju Dan zahvalnosti i Božić. Ono što je već dugo poznato potvrđuju i zdravstvena testiranja: brusnice su doista zdrave. Utvrđen je i pozitivan učinak na poremećeni rad bubrega i jetre , uravnoteženi minerali brusnice jačaju floru želuca i crijeva, a njezini antioksidansi jačaju imuni sustav. Antimikrobni sastojci u brusnicama sprječavaju razvoj mnogih patogenih mikroorganizama u tijelu, što se postiže čak i s vrlo razrijeđenim sokom od brusnica koji je posljednjem desetljeću veoma popularan. Osim toga, plod brusnice se može koristiti u svježem obliku , čuva se smrzavanjem ili sušenjem, a njime možemo pripremati i različite umake i ukusna jela.

POVIJEST BRUSNICE
Povijest imena

Kad su Europljani došli do sjeveroistočne obale Sjeverne Amerike, domaći stanovnici s kojima su počeli trgovati ponudili su im crvene bobice osvježavajućeg, kiselkastog okusa. Indijanci iz plemena Pequot, koji su živjeli na poluotoku Cape Codu, zvali su te bobice i-bimi ili “gorki plod”. Stabljika i plod brusnice nalikuju vratu i glavi ždrala, pa je moguće da su zato puritanski kolonisti u početku zvali njene plodove craneberries, što doslovno znači “ždralove bobice”. Možda su ih tako nazvali i zato što su ždralovi koji su živjeli na tom području jako voljeli jesti brusnice. U hrvatskom jeziku pak naziv “brusnica” potječe od staroslavenske riječi koja znači “brusiti” ili “trti o što”. Biljka je mogla dobiti ime po tome što se zreli plodovi lako taru o predmete.

Porijeklo

Prema predaji, Indijanci su 1621. godine donijeli doseljenicima brusnice kad su prvi put bili nazočni na proslavi Dana zahvalnosti. Bila je to trodnevna svečanost koju je priredio William Bradford, upravitelj doseljeničke kolonije u Plymouthu. Već su drevni stanovnici Amerike bili među prvima koji su spoznali višestruku vrijednost brusnica. Budući da su brusnice usko povezane s američkom tradicijom i da su jedna od rijetkih autohtonih sjevernoameričkih kultura koje se uzgajaju u komercijalne svrhe, mnogi Amerikanci misle da brusnice rastu samo u Sjevernoj Americi. No, neke vrste brusnica rastu i u Aziji, te u nekim dijelovima Europe.

Upotreba brusnice u prošlosti

Indijanci su brali brusnice u nizinskim močvarnim poljima. Zbog vlažnog, trulog raslinja na tim poljima je tlo bilo veoma kiselo, što je onemogućavalo rast većine drugih biljaka. No brusnice su dobro uspijevale na takvom tlu. Te niske biljke koje nalikuju jagodama rasle su na velikom području koje se na jugu protezalo sve do današnje države Virginije, a na sjeveru sve do Kanade. Indijanci su znali da se brusnice mogu koristiti kao prirodni konzervans. Oni su ih upotrjebljavali za pripremu jela koje su zvali pimecan. To je koncentrat sušenog i usitnjenog mesa ili ribe, koji je pomiješan s mašću i brusnicama. Od te su smjese pravili pogačice, koje su nakon toga sušili na suncu. Prirodni konzervansi brusnice produljivali su trajnost mesa na dulji rok, a pimecan je služio kao izvor energije i vitamina u zimskim mjesecima i na putovanjima. Kako bi se ljude zaštitilo od otrovanja krvi pripremala se i smjesa od brašna i brusnica koja se nanosila na povrede i rane. Europljanima su ove bobice već davno postale nezaobilazni suputnici na morskim putovanjima. Visoka doza vitamina C koju sadrži ovo bobičasto voće štitila je mornare od skorbuta, pa se na brodovima u 17 stoljeću moglo vidjeti bačve ispunjene brusnicama.