Razvojna psihologija, uvod u razvojnu psihologiju
Objavio ivanicaa7822 25. mart 2024.
Seminarski radovi, Skripte, Psihologija
Objavio Petrica95 24. novembar 2013. Prijavi dokument
Uvod i epidemiologija
„Tuga je u redu, depresija nije“
Istraživanja pokazuju da zimske hladnoće, praznični računi, teško ostvarive novogodišnje odluke, kao i ponovno suočavanje sa poslom nakon perioda prazničenja, obeležavaju mesec januar kao plodno tle za “započinjanje” depresija. Međutim, neraspoloženje i tugovanje ne znače nužno depresiju. A i depresija ima leka, za onog ko ga traži.
U svakodnevnom životu široko rasprostranjena upotreba termina „depresija“ za označavanje „nekog ko je tužan i bezvoljan“ dovela je do toga da skoro svaki čovek može sebi u nekom trenutku prikačiti ovaj epitet. S jedne strane ovaj trend može smanjiti stigmatizaciju prema ovom poremećaju emocija. S druge pak, olako shvatanje o prevazilaženju depresije snagom volje ili otpisivanje problema može imati ozbiljnije posledice.
Tuga je ok
Kad nikada ne bismo bili frustrirani, kada ne bismo doživljavali gubitke i poraze, kada ne bi plakali – ne bi ni umeli da prepoznamo zadovoljstvo i sreću ili ona ne bi postojala kao entitet. Potiskivanje i odbacivanje neprijatnih osećanja ne briše iste, ona se onda telesno manifestuju i ljudi dugo „leče“ somatske simptome; jer je društveno prihvatljivo da „mi lupa srce“, ali ne i da „nešto sa mojom psihom nije u redu“. Tuga je ok. Ona nije nužno destruktivna i nije rezervisana samo za „slabiće“. Ona može da navede na preispitivanje i preusmeravanje emocionalne energije. Tuga ima adaptivnu funkciju i korisna je. Razbuktala depresija nije.
Kako prepoznati depresiju
Tuga se kvantitativno i kvalitativno razlikuje od depresije. Često se kaže da je depresija patološka žalost. Znači da je tugovanje nesrazmerno povodu ili i nije izazvano spoljnim povodom. Taj povod ne mora objektivno biti prepoznat kao opravdan za ispoljavanje tuge, već je bitniji lični doživljaj i percepcija tog povoda. Postoje kriterijumi na osnovu kojih se može posumnjati da je osoba „upala“ u depresiju, odnosno na osnovu kojih stručno lice (psihijatar, psiholog) može uspostaviti dijagnozu kliničke depresije. Oni obuhvataju perzistentno sniženo raspoloženje u trajanju od najmanje dve nedelje, probleme sa snom, loš ili pojačan apetit, malaksalost, slabost koncentracije, suicidalne misli, samoprebacivanje, negativnu valorizaciju sebe i drugih, pesimizam. Karakterističan je gubitak interesa i zadovoljstva (za socijalnu komunikaciju, seks, hranu..) i depresivna osoba se čak ni privremeno ne oseća bolje ako joj se dese neke lepe stvari. Takva osoba često sebe krivi za banalne stvari a ima moralno indiferentan stav prema nečemu što bi zdravoj osobi nametnulo osećaj krivice. Depresija se obično povezuje sa nekim gubitkom, stresom ili traumatičnim iskustvom, ali uzroci mogu biti i genetske, biološke prirode i usled moždanih oštećenja. Ona je i česta nus pojava i prateći činilac telesnih bolesti (kao kod infarkta, transplantacije koštane srži, raka..). Ono što je bitno uočiti u poređenju sa tugom je – prepoznati kada tugovanje postaje disfunkcionalno, da je kvalitet života u dužem vremenu u drastičnom padu i prepoznajemo li simptome ove bolesti. Jer depresija je bolest i leči se uspešno.
Šta možemo sami a šta ne
Nasuprot onima koji tugu ne priznaju za legitimno osećanje, postoje i ljudi koji joj se prepuštaju izlazeći iz njenih granica. Pozitivna osećanja mogu da budu isceliteljska, ali često je slučaj da „ništa mi nije“, „mogu ja to“, „glavu gore“ i „proći će samo od sebe“ neće uroditi plodom. U zavisnosti od vrste depresije, kao i od karakternog tipa osobe – mogu postojati različiti načini prevladavanja. Osamljivanje je obično primamljiv izlaz, ali neproduktivan. S druge strane i druženje, koje je obično dobra taktika, neki ljudi koriste samo da bi mislili o onome što ih rastužuje, poput obilaska prodavnica što nas samo podseća na to šta sve sebi ne možemo priuštiti. I neke zabave mogu biti uzrok recidiva depresije. Najgore što čovek može da uradi, gore od toga da ne uradi ništa je traženje pribežišta u alkoholu i drogama. Alkohol može biti i opasniji, iako stvara manju zavisnost, zbog toga jer je socijalno prihvatljiv i zloupotreba se često ne prepoznaje i/ili ne osuđuje, a alkohol kao depresor centralnog nervnog sistema neće rešiti ni najobičniji problem a kamoli depresiju. Ono što čovek može sam uraditi za sebe i što nedvosmileno pomaže ogleda se u redovnom bavljenju nekom fizičkom aktivnošću, zdravoj ishrani, izlaganju suncu i dobrom snu. Telo i misli su u povratnoj sprezi. Naravno, kad je reč o težim oblicima depresije lečenje podrazumeva i antidepresive. Antidepresive ne treba uzimati na svoju ruku, iz kojekakvih priručnika i slično. Prepisani od strane psihijatra obično se koristite duži vremenski period da bi se osetio njihov efekat i to redovnom upotrebom. U svakom slučaju, izlaz iz depresije podrazumeva i promenu načina razmišljanja, saniranje uzroka a ne samo posledice. Student koji pada ispit za ispitom razmišlja „ja sam zaista glup i nesposoban“, umesto da daje sebi neko adaptivnije objašnjenje (i najčešće tačnije) kao na pr. „nisam dovoljno učio“. Tako da je i psihoterapija nezamenljiva u tretmanu depresije.
Objavio ivanicaa7822 25. mart 2024.
Objavio Nikolic.i_ 13. mart 2024.
Objavio Milana97 26. februar 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Komentari
You must be logged in to post a comment.