Društvene nejednakosti

Donedavno je obrazovanje bilo simbol moćnog sredstva za postizanje i osiguravanje jednakosti usprkos činjenici da se ljudi rađaju različiti i u različitim uvjetima. Obrazovanje se smatralo pojmom osnovne vrijednost najvažnijeg čimbenika društvene pokretljivosti, sredstva pomoću kojeg se osoba nižeg socijalnog podrijetla može uzdići na društvenoj ljestvici. Dominantno shvaćanje uloge obrazovanja u demokratskim društvima je moto da svatko tko posjeduje volju i energiju za rad treba imati jednake šanse za uspjeh i napredovanje u društvu, bez obzira na svoje podrijetlo.
Međutim, proučavanjem nejednakosti u obrazovanju ustanovilo se da škola nije u stanju ostvariti prvobitno joj namijenjenu egalizatorsku ulogu te da obrazovanje nije svemoguć ključ za rješavanje društvenih problema nejednakosti. Ova saznanja su izbila na površinu 60-tih godina, popraćena nepobitnim empirijskim činjenicama da su kvalitete i vrijednosti pripisani školi daleko od realnog. Suvremena proučavanja stanja u školskim sistemima, nakon više desetljeća velike ekspanzije, pokazala su da obrazovanje kao mogući činitelj jednakosti za sve ima brojna ograničenja i da je daleko od toga da postane šansa društvene jednakosti. Ta su obrazovna ograničenja najočiglednija i posebno izražena kad su u pitanju osobe s hendikepom, bilo u smislu fizičkog ili intelektualnog hendikepa ili “hendikepa” u vidu socijalnog statusa.