Dugoročni izvori finansiranja

UVOD

Dugoročno financiranje predstavlja financiranje na rok dulji od 5 godina kojim poduzeća – dužnici financiraju kupnju imovine s dugim vijekom uporabe ili financiraju veće investicijske projekte.Rizik je  kod takvog financiranja najveći s obzirom na dužinu dospijeća i veličinu iznosa novčanih sredstava, pa stoga nije čudno da je kamatna stopa za tako pribavljena sredstva najviša.

Pošto je takav oblik financiranja najrizičniji vjerovnici zahtijevaju detaljno i opsežno ispitivanje boniteta dužnika što uzrokuje i visoke dodatne troškove. U većini slučajeva vjerovnici provode kontrolu dotičnog ulaganja sve dok se kredit u potpunosti ne isplati.

Prednost dugoročnih naspram  kratkoročnih kredita je ta što dugoročno kreditiranje nema opasnosti koja proizlazi iz rokova dospijeća glavnice kod kratkoročnih kredita što stalno ugrožava solventnost dužnika, kao ni opasnost da se trajna tekuća imovina poveća na osnovi kratkoročnog financiranja te imovine.

Glavni financijski cilj poduzeća je maksimizacija profita vlasnika kapitala i opstanak poduzeća. Normalno je da vlasnici teže za sebe priskrbiti maksimalne koristi, to će postići pribavljanjem novca za trekuće razvojne potrebe poduzeća. Iz ovih konstantacija proizlazi problem istraživanja, a to je nedostatak spoznaja vezanih za izvore financiranja. Iz postavljenog problema proizlazi i predmet istraživanja, a to je istražit i objasniti dugoročne izvore financiranja. Objekt istraživanja su dugoročniizvori financiranja.

1. DUGOROČNI  IZVORI FINANSIRANJA

U normalnim gospodarskim i organizacijskim razdobljima tvrtka planira poduzimanje bilo internih (ulaganje u opremu, zgrade, postrojenja) ili vanjskih (kupnja pogona, poduzeća ili dijelova poduzeća) realnih ulaganja. Ovakva ulaganja zahtijevaju planiranje potreba financiranja i to ulaganja u dugotrajnu imovinu, ali i ulaganja u povećanje bruto obrtnog kapitala. Pravilo je da se ulaganje u dugotrajnu imovinu financira iz dugoročnih izvora, premda se privremeno, u očekivanju boljih tržišnih uvjeta, primjerice nižih kamatnih stopa na tržištu kapitala, ove investicije mogu financirati iz kratkoročnih izvora. Moguća alternativa je i financiranje obnavljanjem financiranja kratkoročnih izvora (revolving krediti). Procijenjene potrebe za ulaganjem u dugotrajnu imovinu i povećanje neto radnog kapitala definiraju ukupne potrebe za dugotrajnim financiranjem. Za dugoročne izvore finansiranja karakteristično je da je rok dospijeća duži od godinu dana. Osnovni dugoročni izvori su dugoročni dugovi. Osnovni izvor kapitala u akcionarskom preduzeću predstavlja akcijski kapital koji se može pribaviti emisijom običnih i preferencijalnih akcija. Ovako pribavljen kapital za preduzeće predstavlja trajni kapital koji nema rok dospijeća. Obveznice i preferencijalne akcije se mogu emitovati kao konvertibilne hartije od vrijednosti što znači da se one pod određenim uslovima mogu konvertovati u obične akcije čime se značajno može uticati na promjenu strukture kapitala kao i na troškove finansiranja.Takođe, mogu se emitovati i varanti koji daju pravo držaocima ovih hartija da pod određenim uslovima kupe obične akcije i tako steknu status običnih akcionara. Varant se može emitovati i kao dodatak običnim akcijama, a može se pojaviti i kao posebna hartija od vrijednosti. Opcije su izveden finansijski instrument koji omogućuje držaocu da kupi ili proda određeno sredstvo po već unaprijed određenoj cijeni i u određenom vremenskom roku. Postoji više vrsta opcija.Dugoročni izvor sredstava može biti i lizing. Termin lizing (leasing) nastao je od riječi lease(ing) koja označava dati neku stvar u zakup, odnosno najam. Ugovor o lizingu je onaj ugovor kojim se jedna strana obavezuje da ustupi na korišćenje ugovorom utvrđenu sadržinu, a druga strana da s njom obavi radnje privređivanja uz plaćanje ugovorene naknade davaocu lizinga. Ugovor o lizingu sadrži rok trajanja zakupa, prava korišćenja privremeno vezane opreme primaocu lizinga, visinu naknade i namenu za koju se oprema privremeno uvozi.