Inflacija i platni bilans

Uvod

O inflaciji se zna mnogo, ali ipak nedovoljno da bi se mogla „izliječiti“. Po svom ponašanju podsjeća na opasne viruse poput ebole, jer ne bira ni mjesto ni vrijeme gdje će se pojaviti. To mogu da budu nerazvijene, ali i razvijene zemlje, svejedno da li im je površina velika ili mala.

Druga specifičnost koja joj je zajednička sa gore pomenutim virusom je to što se nikada ne javlja dva puta u istom obliku. Inflacija je prvi put upotrijebljena u SAD-u, kao oznaka skoka cijena i novčanog opticaja u vrijeme građanskog rata koji je vođen od 1861-65., kada je vlada bila prisiljena da izdaje papirni novac, tzv. greenbacks, ali je gotovo sigurno da su raznovrsne inflatorne situacije i problemi bili poznati i ranije.

Čitava istorija novčanih jedinica jeste istorija njihovog progresivnog obezvrjeđivanja sve do dana kada ih zamjene druge. Inflacija je kontinuirani rast opšteg nivoa cijena, ili kontinuirani pad realne vrijednosti novca. U modernim privredama teško je izdvojiti inicijalni impuls inflacije, s ozbirom na to da se brojni faktori međusobno prožimaju i pothranjuju. Mehanizam transmisije inflacije ukazuje na njenu prirodu i na osnovni tok, koji pretvara kumulativni proces s dugotrajnim djelovanjem, uz istovremeno stvaranje dodatnih faktora u tom procesu, koji ga pretvaraju u samoodržavajući proces.

U praksi se vodi teška borba protiv inflacije. Građani, bankari i poličke vođe često brinu zbog inflacije i preduzimaju korake smanjujući proizvodnju, povećavajući nezaposlenost da bi spriječili ili usporili prijeteću inflaciju. Takođe, inflacija u svim privredama ima negativno dejstvo na platni bilans u smislu da dovodi do njegovog deficita. Kako se može razumijeti inflacija i šteta koju inflacija može načiniti? Pitanje inflacije jedno je od fundamentalnih pitanja za svaku ekonomiju. Procesi nastajanja inflacije višestruki su i od vitalnoga značaja za svaku ekonomiju, a uzroci inflacije su najčešće brojni i međusobno isprepletani. Razumjevanje procesa nastajanja inflacije ključno je kod donošenja fiskalnih i monetarnih politika.

 – Inflacija i platni bilans –

Pojam inflacije
Inflacija bi se mogla definisati kao “kontinuirani rast opšteg nivoa cijena, ili kontinuirani pad realne vrijednosti novca.” Ekonomisti počinju da se bave fenomenom inflacije od XIX vijeka. Tada je bila definisana stalna ravnoteža L. Walrasa i A. Marshalla, koja u prvi plan postavlja pitanje strukturnih odnosa cijena, ali ne i opšti porast cijena (koji je po njihovom mišljenju rezultat porasta novčanog opticaja). Takođe, odnos između novca i roba izražava običnu razmjenu. Koncept inflacije tražnje polazi od toga da uz dati nivo cijena i nadnica postoji višak agregatne novčane tražnje u odnosu na robne fondove, iza čega slijedi rast cijena koji treba da ih uravnoteži, odnosno, omogući realizaciju cjelokupnog društvenog proizvoda.
Monetaristička koncepcija inflacije polazi od klasičnog ekonomskog učenja konkurentnog tržiša i odvojenosti realnih i nominalnih agregata (klasična dihotomija). Cijene su nominalne veličine zavisne od novca, dok su proizvodnja, troškovi i dohodak određeni djelovanjem zakona tržišta. U skladu s tim porast cijena je rezultat ekspanzivne monetarne politike.

Teorija inflacije efekivne tražnje kaže da svaki porast novčane mase, koji prelazi tempo rasta nacionalnog dohotka, kroz izvjesno vrijeme dovodi do opšteg rasta cijena. M. Friedman kaže da inflacija, bilo nacionalna bilo svjetska, “uvjek i svuda nastaje kao poslijedica suvišne količine novca u odnosu na proizvodnju”. Kejnzijanska (dohodna) teorija inflacije polazi od pretjerane količine novca. Formiranje i trošenje novčane mase se uvjek može regulisati porezima, prije nego što se novac pojavi na tržištu. Rast novčane mase i novčanog dohotka iznad raspoloživih robnih fondova određuje i stopu rasta cijena. To je, u stvari, teorija raspodjele dohodaka i efektivne tražnje koja prelazi raspoložive robne fondove.

Prema Keynesu, “pod inflacijom treba podrazumjevati porast platežno sposobne tražnje koja ne može da se realizuje kroz porast obima proizvodnje”. Porast količine novca u privredi koja nije dostigla punu zaposlenost, može da predstavlja faktor podsticaja rasta proizvodnje. Keynes polazi od mogućnost asimetrije u reagovanju proizvodnje i cijena prema agregatnoj tražnji. Takođe, sekundarni značaj pridaje monetarnom faktoru u odnosu na agregatnu tražnju. Postkejnzijanska koncepcija uzrok inflacije vidi u raskoraku kretanja dohotka i rashoda, a ne više u promjenama količine novca. Teorija inflacija troškova nastaje 1950. godine, i primarno značenje daje promjeni u jedinici troškova proizvodnje u cijelom procesu obrazovanja cijena. Osnovni element postaje odnos troškovi – cijene. Takođe, usko je povezana sa spiralom: nadnice – cijene. U skladu s tim inflacija troškova reprodukcije, polazi od toga da zbog autonomnog rasta pojedinih oblika troškova reprodukcije nastaje njihovo djelovanje i na rast cijena. Teorija strukturne inflacije, mješoviti je oblik inflacije tražnje i inflacije troškova. Pristalice teorije strukturne inflacije zastupaju stav da je inflacija rezultat uzroka koji se nalaze u strukturi privrede, pa tek onda monetarnim razlozima.

Inflatorni proces i inflatorni mehanizam
U modernim privredama teško je izdvojiti inicijalni impuls inflacije, s ozbirom na to da se brojni faktori međusobno prožimaju i pothranjuju. Mehanizam transmisije inflacije ukazuje na njenu prirodu i na osnovni tok, koji pretvara kumulativni proces s dugotrajnim djelovanjem, uz istovremeno stvaranje dodatnih faktora u tom procesu, u samoodržavajući proces. Stoga je teško otkriti onaj primarni faktor inflacije. Takođe, se može uočiti da je antiinflaciona politika složena i vrlo teška, često sa potpunom neizvjesnošću u pogledu konačnih efekata.

Kao što smo vidjeli iz prethodnih teorija, različiti faktori mogu uticati na pojavu inflacije tj. mogu imati inicijalni karakter (impuls). Međutim, jednom pokrenuti inflatorni proces najčešće se manifestuje kao monetarna inflacija. Ekspanzija novčane tražnje je rezultat ekspanzije agregatne tražnje ili samo jednog njenog oblika ili uvozni inflatorni udar, ili autonomni rast cijena koji odredi država, itd. Kretanje novčane mase nije u stanju da prati porast uvoza i ponude robe na tržištu, što dovodi do raskoraka u ex ante formiranoj novčanoj tražnji i robnoj ponudi na tržištu. Uspostavljanje odgovarajuće ravnoteže se postže povećnjem cijena, dok ne pristgnu novi robni fondovi na tržište. Znači, cijene robe su otšle naviše da bi se zadovoljila povećana novčana tražnja. Privremeno je uspostavljena ravnoteža robnih i kupovnih fondova, kao i tržišna ravnoteža.

Možemo uočiti da se proces usklađivanja realizuje kroz:

• Proces prilagođavanja u strukturi cijena robe i cijena novca (materijalni troškovi, amortizacija, plate, porezi i doprinosi, akumulacija, kamata).
• Proces usklađivanja cijena na robnim tržištima, s obzirom na to da početni proces usklađivanja ponude i tražnje na tržištu ne djeluje automatski na svu robu i usluge. Znači, da se on na tržištu i dalje nastavlja. Svaki ekonomski subjekt, kada je inflatorni proces već pokrenut, nastoji da održi (pa eventualno i popravi) svoju poziciju u primarnoj raspodjeli.