Odlomak

1.    Uvod

Krajem 40-ih i polovinom 50-ih godina prošlog veka, pojavio se monetarizam na intelektualnoj sceni ekonomske misli sa značajnim radovima svog utemeljivača Miltona Fridmana. On takođe predstavlja školu ekonomske misli po kojoj su poremećaji u monetarnom sektoru glavni uzročnici ekonomskih kriza i predstavlja ekonomski pravac koji pokušava da objasni nastanak kriza u privredi. Karl Bruner 1968. godine je uveo sam pojam monetarizam, iako je ova teorija nastala nešto ranije. Monetarizam uz Kejnzijanizam i Novu klasičnu makroekonomiju, predstavlja jednu od tri najuticajnije makroekonomske škole 20. veka.

Monetarizam predstavlja, u pogledu teorije, modernu verziju neoklasične ekonomske škole, jer se oslanja na kvantitativnu teoriju novca i ističe značaj monetarne politike. Smatra se da je monetarizam nastao kao kontrarevolucija protiv kenzijanske makroekonomije i intervencionizma. Po monetaristima, ključnu ulogu u regulisanju ekonomskih tokova ima novac. Monetarizam pretpostavlja da je najbolji lek protiv inflacije tržišna konkurencija, fleksibilnost i potpuna liberalizacija tržišta, uz povlačenje države.

Osnovne karakteristike monetarističke škole, mogu se sažeti u nekoliko odrednica:

1.    U teorijskom smislu monetarizam je moderna verzija kvantitativne teorije novca formulisane kao stabilna funkcija traženja za novcem
2.    U smislu ekonomske filozofije, monetarizam dosledno nastavlja Smitovu i Sejovu doktrinu ekonomskog liberalizma i vere u stabilnost privrede kao njeno prirodno svojstvo.
3.    U metodološkom smislu monetarizam insistira na pozitivnoj ekonomiji lišenoj etičkih kriterijuma i vrednosnih sudova i empirijskoj verifikaciji teorije, cilj teorije treba da bude korektno predviđanje događaja na osnovu modela.
4.    U ekonomskoj politici naglasak se sstavlja na stabilno i dugoročno upravljanje ponudom novca, a prednost daje pravilima u odnosu na diskrecionu politiku vlade.
5.    U ideološkom smislu, monetarizam je teorija liberalno-konzervativne desnice koja veruje u racionalnog pojedinca (koji nastoji da maksimizira svoju korisnost), u privatnu svojinu i slobodnu-konkurentsku tržišnu utakmicu.

U hronološkom smislu razlikujemo pet etapa u razvoj u monetarizma:

– Prva etapa tokom 50-ih godina kada je formulisana teorija permanentnog dohotka i  teorije stabilne tražnje za novcem.

– Druga etapa tokom 60-ih godina kada su se pojavili radovi o značaju i ulozi monetarne politike u monetarnoj istoriji SAD i model optimalne količine novca.

– Treća etapa od 1967. godine kada je usledio napad na kejnzijanski koncept Filipsove krive (Alban William Phillips), uvoñenjem prirodne stope nezaposlenosti i adaptivnih inflacionih očekivanja.

– Četvrta etapa usledila je posle 1973. kada monetarizam počinje da dominira u  akademskim institucijama na Zapadu, u monetarnim institucijama, i u ekonomskim  programima konzervativnih stranaka i stranaka desnog centra.

– Peta faza počinje krajem 60-ih i odvija se tokom 70-ih godina sa pojavom Nove klasične makroekonomije, koja se često naziva i Novi monetarizam.

2.    Najznačajniji predstavnici monetarizma

Utemeljivač monetarizma i najznačajniji makroekonomista 20. veka je svakako Milton Fridman. Rođen je 1912. godine, bio je profesor Univerziteta u Čikagu i osoba koja je svojim mnogobrojnim radovima omogućila nastanak nove škole i jačanje njene pozicije na ekonomskoj sceni. Profesor ekonomije postaje u svojoj 36. godini života kada je objavio rad Monetary and fiscal framework for economic stability. Ističe se njegov članak The quantity theory of money gde se suprostavlja kejnsovom konceptu preferencije likvidnosti i sa kojom je svakako usavršio kvantitativnu teoriju novca.

U svojim daljim radovima Fridman donosi zaključke koji su potpuno suprotni kejnzijanskim stavovima. On ističe da se treba napustiti njihova funkcija potrošnje, uvodi koncept permanentnog dohotka, u nekima ističe da je velika kriza iz 1929 – 1933 nastupila kao posledica vođenja pogrešne monetarne politike. Godine 1976. dobija Nobelovu nagradu za ekonomiju. Isticao je da prevelika državna intervencija svakako nije produktivna i zalagao se da moć vlade bude ograničena, isticao je prednosti privatne svojine i dr. Fridmanovim stopama krenuo je veliki broj ekonomista koji su takođe dali doprinos u razvoju monetarizma.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari