Proces privatizacije javnih komunalnih preduzeća

“Privatizacija“ uključuje interakciju između države i privatnih poslovnih ljudi i/ili kompanija, kakva postoji i u slučajevima bilo kakvog oblika javnog ugovaranja ili javnih nabavki. Odnosno, privatizacija predstavlja proces transfera imovine, odnosno kapitala iz javne (državne) u privatnu svojinu. U širem smislu može označavati i privatno upravljanje državnom imovinom.
Koja je svojina ekonomski efikasnija (privatna ili državna) je pitanje oko kojeg su se koplja lomila jako dugo. Historija je, za sada, presudila da je privatna svojina jedini zdrav temelj ekonomskog života, pa su i sistemi zasnovani na državnoj i društvenoj nestali – pogotovo novija historija, bar što se tiče naših prostora. Savremena ekonomska teorija kaže da su državna i privatna svojina jednako efikasne ako su zadovoljene pretpostavke o savršenom tržištu, potpunim informacijama i potpunim ugovorima.
Prije skoro 30 godina započet je svjetski proces privatizacije, iniciran u Velikoj Britaniji od strane vlade Maraget Tačer. Proces je postao globalan i zahvatio je ne samo bivše socijalističke zemlje, već i razvijene i zemlje u razvoju. Sve vlade se žure da se riješe državnih preduzeća, iako neke još oklijevaju ne bi li ih još malo koristile za sopstveno bogaćenje.
No, i danas postoje autori koji osporavaju uticaj svojine na efikasnost preduzeća i privrede, odnosno koji izvore efikasnosti traže, i nalaze, negdje drugdje. Jedna linija razmatranja oslanja se na studiju Berlea i Meansa iz 1932. godine i tvrdi da ni savremene korporacije nisu privatna preduzeća u pravom smislu, jer je upravljanje odvojeno od svojine, tj. korporacijama upravljaju menadžeri, a ne vlasnici, pa se opet javlja agencijski problem, tj. pitanje može li se i kako obezbjediti da menadžer, bio on u privatnom ili državnom preduzeću, radi u najboljem interesu vlasnika, bio on država ili privatno lice. Tačno je da agencijski problem postoji u privatnim korporacijama, ali je izvjesno da velika većina menadžera radi u interesu privatnih vlasnika, jer su brojni mehanizmi koji ih na to podstiču u zrelim tržišnim privredama – od skupštine akcionara, preko podsticajnih sistema nagrađivanja, do tržišta kapitala.
Proces tranzicije u BiH duboko je zašao u svoju drugu deceniju. Tranzicija podrazumeva raskid sa nekadašnjim obrascem privređivanja i njemu primjerenim instituacionalnim ambijentom, odnosno prelazak iz jednog oblika ekonomskog i društvenog sistema (netržišnog ili nedovoljno tržišnog i totalitarnog, odnosno populističkog) u drugi, sasvim drugačiji sistem (tržišni i demokratski).