Emocijalna inteligencija

Aristotelov izazov
Svatko se može naljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na
pravu osobu, do ispravnoga stupnja, u pravi trenutak,
zbog ispravnoga razloga i na ispravan na in – to nije
lako.
ARISTOTEL, Nikomahova etika
Tog kolovoškog poslijepodneva u New Yorku je vladala nepodnošljiva sparina. Bio
je težak dan, kada su ljudi obino ispunjeni osje ajem nelagode i mrzovoljni. Vra ao
sam se u hotel i u trenutku kada sam u aveniji Madison stupio u autobus prenerazio
me voza, sredovjean crnac s radosnim osmijehom na licu, koji me u trenutku kada
sam ušao srdano pozdravio: »Bok! Kak’ ide?«. Tim rijeima doekivao je svakoga
tko bi ušao u autobus koji se poput puža probijao kroz gusti promet u središtu grada.
Svi putnici bili su jednako iznena eni kao i ja, no kako se nitko nije uspijevao
osloboditi zlovolje, malo njih mu je i odzdravilo.
Me utim, kako je autobus polako napredovao kroz prometnu gužvu, došlo je do
polagane, poprilino zaudne promjene. Voza se upustio u neprekinut monolog,
prožet živahnim opaskama o onome što smo mogli vidjeti oko sebe: u ovoj je
prodavaonici trenutano sjajna rasprodaja, u ovome muzeju divna izložba, jeste li
uli za onaj novi film koji je poeo igrati u kinu iza ugla? To njegovo uživanje u
bogatstvu mogu nosti koje grad nudi bilo je zarazno. Do trenutka kada bi izlazio iz
autobusa, svatko od putnika ve bi se uspio osloboditi one mrzovoljne ljušture s
kojom je bio ušao, a kada bi voza povikao: »Dovi enja, ugodan dan!« svatko bi mu
3
se umjesto odgovora nasmiješio.
Sje anje na tu epizodu u meni se zadržalo dvadesetak godina. Kada sam se
vozio tim autobusom upravo sam bio obranio doktorsku disertaciju iz psihologije – ali
ta je znanost u ono vrijeme poklanjala vrlo malo pozornosti nainu na koji se takva
transformacija tono mogla dogoditi. Psihologija je znala vrlo malo ili ak ništa o
mehanizmima emocija. Pa ipak, dok sam zamišljao zarazni virus dobrog
raspoloženja koji je prostrujao gradom, krenuvši od putnika iz njegova autobusa,
uvidio sam da je ovaj voza zapravo svojevrstan gradski mirotvorac, nešto poput
arobnjaka koji je u stanju transformirati mrzovoljnu razdražljivost koja je kiptjela u
njegovim putnicima, barem im malo smekšati i otvoriti srca.
Kao potpuna opreka tom primjeru, evo nekoliko navoda iz ovotjednih novina:
• U nekoj gradskoj školi devetogodišnjak posve podivlja, izlijeva kante s bojom
po školskim klupama, raunalima i pisaima te demolira automobil na školskome
parkiralištu. Razlog: neki uenici iz istog, tre eg razreda rekli su mu da je »bebica«,
a on je tim postupkom na njih želio ostaviti drukiji dojam.
• Osmero djece ozlije eno je pošto je nehotino guranje u masi tinejdžera koji su
se okupili pred nekim manhattanskim rap-klubom dovelo do tunjave. Sukob je
završio kada je jedan od mladi a poeo nasumce pucati iz automatskog pištolja
kalibra 0,38. U izvještaju se navodi kako su takvi ispadi s vatrenim oružjem zbog
naoko sitnih uvreda, a na koje se gleda kao na izraz nepoštivanja, posljednjih godina
sve eš i širom zemlje.
• U sluajevima ubojstava djece mla e od dvanaest godina, navodi se u jednome
istraživanju, 57 posto ubojica jesu roditelji ili njihovi novi supružnici. Gotovo u
pedeset posto sluajeva roditelji izjavljuju da su »samo pokušavali disciplinirati
dijete«. Kobno tjelesno zlostavljanje potakli su »prijestupi« kao što je djetetovo
stajanje ispred televizora, ime ometa pra enje programa, plakanje ili mokrenje u
pelene.
• U Njemakoj je neki mladi izveden pred sud zbog toga što je usmrtio pet
Turkinja, žena i djevojaka, podmetnuvši požar dok su spavale. lan je neonacistike
skupine, a ispriao je kako je stalno ostajao bez posla, pio i kako je za svoje neda e
krivio strance. Jedva ujnim glasom, pred sudom izjavljuje: »Nikako ne mogu prestati
žaliti zbog toga što smo uinili, i beskrajno se stidim«.
Svakoga dana do na