Epidemiologija intrahospitalnih infekcija

Prije pedesetak godina otkazivanje vitalnog organa, poput bubrega, jetre i srca, obično je predstavljao veliku patnju i sigurnu smrt. Pojavom kliničke transplantacije organa i mnogim unapređenjima koji su se dogodili, uključujući hirurške tehnike, molekularnu imunost i učinkovitu imunosupresiju, stvorila se nada za novi život desetinama hiljada pacijenata. Uz tehnološka i medicinska dostignuća napredovao je cijeli sistem, između društva i pojedinca.

Prvi živi darivatelj organa u uspješnoj transplantaciji bio je Ronald Lee Herrick (1931–2010), koji je 1954. godine donirao bubreg svom bratu blizancu. Glavni hirurg, Joseph Murray, osvojio je Nobelovu nagradu za fiziologiju i medicinu 1990. za napredak u presađivanju organa. Dugoročna uspješna transplantacija postala je moguća tek kada je 1978. razvijen prvi uspješni imunosupresiv Ciclosporin. Kad je riječ o mrtvim donatorima, svaki organ ili tkivo može biti presađivano. Jetreni režnjevi, bubrezi, koštana srž i pluća srž mogu se donirati i od živih donatora. (https://en.wikipedia.org/wiki/Organ_donation)

Kao rezultat tog napretka, u presađivanju organa i ubrzanog povećanja učestalosti otkazivanja vitalnih organa, broj pacijenata koji se nalaze na listi čekanja za transplantaciju raste vrlo brzo svake godine, pogotovo zato što je opskrba organa, ostala niska i krajnje neadekvatna da zadovolji rastuću potražnju. (Anon., 1999)

Etička osnova donacije je u suglasnosti. Postoje dvije glavne metode za određivanje dobrovoljnog pristanka: „opt in“ (samo oni koji su dali izričitu izjavu da su donatori) i „opt out“ (svako ko nije odbio da da bude darivalac je potencialni donator).(Anon., 2014)