Aristotelovo shvatanje morala

Aristotelovo shvatanje morala

Etika (od gr. Ethos – običaj, značaj, ćud, znanost o moralu)
Moral (lat. mos, mosis – navika, običaj, skup pravila nekog društva o sadržaju i načinu međusobnih odnosa)
Etika je grana filozofije, koja određuje razliku između dobrog i lošeg ponašanja, odnosno postupaka, tj. etika je znanost o moralu.
Starogrčki filozof, Aristotel, učitelj Aleksandra Makedonskog, koji je  rođen 384. godine u Trakiji, grčkoj koloniji, smatran je najpametnijim čovjekom, koji je ikada živio. Možda danas nismo toga svjesni, no mnogi naši načini ražmišljanja potječu baš od njega.
Aristotel je dao veliki doprinos razvoju: etike, psihologije, biologije, politike, te shvatanju umjetnosti, pa su i okvirna područja njegovih radova: knjige o logici, prirodoznanstvena djela, metafizička, etički spisi, knjige o estetici, te ezoterični spisi.
Aristotelova se etika, uglavnom nalazi zabilježena u dvjema raspravama: Nikomahovoj etici (ime djela po imenu Aristotelova sina Nikomaha) i Eudemovoj etici.
Prateći pojam etike, kroz povijest, možemo uočiti sljedeće:
Sofistička etika, s Protagorom na čelu, postavlja čovjeka za mjerilo svih stvari.
Sokrat poistovjećuje mudrost i moral, a vrlina je, po njemu, identična znanju. Po njemu, nitko ne griješi svojevoljno, a grijeh je zapravo zabluda.
Aristotel je, zapravo, tvrdio da je moral i stvar navika i da se može mijenjati. Kao pojam vrline i moralnosti, Aristotel  pred očima uvijek vidi samo slobodnog atenskog građanina. Moral je unutarnja snaga čovjeka, koja omogućava čovjeku da svoje prirodne osjećaje i osobine dovede u sklad i harmoniju. Zbog toga je čovjekov moral pretpostavka za njegovo ispravno djelovanje, kako prema sebi, tako i prema drugome. Osjećaj moralnosti čovjeku pomaže da  nadilazi poroke, poput: predrasuda, neprijateljskog držanja i mržnje. Prevazilaženje tih poroka, po Aristotelu, omogućava stvaranje temelja za demokraciju.
Njegov učenik, Platon, tvrdi da je najviša ideja, ideja dobra. Dobro je i najviša spoznaja, jer je znanje vrlina. Platonovom idealističkom pogledu, koji podrazumijeva da se spoznaja odnosi na svijet nepromjenjivih vječnih ideja, prije svega, ideju dobra, suprotstavlja se Aristotel, koji smatra da se ljudski porivi i nagoni, kako bi postigli dobro, moraju uvijek upravljati zaključcima razuma, te je um sredstvo za postizanje blaženstva.
Po Aristotelu, moralan čovjek nije onaj tko poznaje moralne norme, nego onaj tko po njima djeluje. Sam čovjek je „političko biće – zoon politikon“, tj. društveno biće, „a onaj tko ne može živjeti u zajednici, koji je sam sebi dovoljan,  nije dio države, te je zvijer ili Bog.“
Aristotel ističe da je hrabrost prava vrlina, jer je sredina između plašljivosti i neustrašivosti, a ponos je zlatna sredina između poniznosti i oholosti. Slobodno možemo reći da se svojom etikom prosječnog čovjeka, Aristotel u biti, suprotstavio Platonovom etičkom idealizmu.
Interesantna je Aristotelova poredba države i porodice: osnova, po njemu, svake je države porodica, no država je, logički, prije nje, jer je cjelina uvijek prije dijelova. Pa možemo povući paralelu: kao i u etici, i u oblicima državnog uređenja, Aristotel traži pravu mjeru.
Interesantno je da je Aristotel, pojmu prijateljstva posvetio osmu i devetu knjigu „Nikomahove etike“. Aristotel kaže: „Kad su ljudi prijatelji, ne treba im pravednosti, a kad su pravedni, treba im prijateljstva. Prijateljstvo je dobro i potrebno kada je čovjek u životnom obilju, ali i u oskudicama i nevoljama. Korisno je i mladima i starima, a nužno je za život“. On prijateljstvo dijeli na:

•  prijateljstvo radi koristi
•  prijateljstvo radi užitka
•  prijateljstvo u pravom smislu te riječi.