Odlomak

Uvod (o religiji uopšte)
Od samoga početka istorije čoveka na zemlji, prate ga (čoveka) mnoge čudesne pojave, koje su nerešive ne samo za običan razum starog primitivca, nego i za naviše filosofske umove u istoriji čovečanstva.
Svetske religije se „ne trebaju poistovjećivati sa monoteizmom (vjerom u jednoga Boga)… Većina religija uključuje mnoga božanstva… U određenim religijama uopće nema bogova. Gidensova briga kao sociologa naprosto je izvijestiti o fenomenu religije, bez da joj nameće ograničavajući interpretativni okvir.“ Značaj pitanja o religiji u savremenoj kulturi takav je da je potpuno ispravno o njoj govoriti sa svih aspekata akademskih pristupa svetskim religijama, no u ovom radu akcenat ćemo staviti izričito na hrušćansku teologiju i na njen pogled na Hinduističku religiju. Kada govorimo o temi o spoznaji religije momentalno se povlači pitanje kako religiju treba definisati. Ovo pitanje je postalo još problematičnije zbog same činjenice da se nije pojavila još ni jedna opšteprihvaćena definicija religije. Prvu definiciju dao je Ciceron, „koji reč religija vezuje za latinski glagol relegere što znači ponovo čitati. Sveti Avgustin Niponski reč religija izvodi iz glagola reeligere što znači ponovo izabrati, a pod tim je mislio na obavezu hrišćana da pronađu Boga kog su zaboravili. Treće tumačenje je tumačenje prof. Mana – reč religija potiče od latinskog glagola religare što znači povezati. Povezati vidljivi i ne vidljivi svet, povezati ljude međusobno unutar iste grupe i sl.“ Tokom devetnaestog veka pojavila su se brojna vrlo različita razumevanja reči religija, od kojih svako za sebe tvrdi da je naučno ili objektivno. Oderđeni pokušaji npr. Sigmuda Freuda, Emilea Durkejma i drugih, bili su vrlo redukcionistički i uopšteno su odražavali osobine ili institucionalne programe onih koji su ih razvijali. „Zbog svojih očitih nedostataka ti su reduktivni pristupi podvrgnuti oštroj kritici od strane pisca kao što je, na primjer, Mirča Elijade,“ o čemu ćemo govoriti nešto kasnije.
Hinduistička religija
„Induska dolina koja prekriva teritoriju današnjeg Pakistana i severozapadne Indije, bila je mestvo veličanstvene kulture (približno savremenika kultura Plodnog polumeseca) , čiji su centri bili gradovi Mohenđo Daro i Harapa.“ Pre arijevskog osvajanja, oko 1600 – te godine pre Hrista, ova kultura se raspala, a ona nije imala hramove, a njena kulturna mesta su najverovatnije bila bazeni za ritualna pranja. „Arijanska literatura, jedina koja je preživela, slika je domorodaca daleko od laskave: oni su bili demoni crne kože ili robovi, primitivni obožavaoci falusa. Arijci su bili mesojedi i praktikovali su životinjske žrtve. Kasnije veda – sveštenici primili su vegetarijansku ishranu.“
Sledbenici hinduizma ga često nazivaju Sanatana Darma (sanskritska fraza koja znači,, večni zakon“). „Razni tipovi hinduizma obuhvataju narodnu i vedansku veru i bakti tradiciju, kao što je slučaj u vaišnavizmu. U sve to spadaju i joginske tradicije i svi narodni običaji. Dakle, hinduizam je sastavljen od raznih tradicija i nema jedinstvenog osnivača. Poreklo vodi od istorijske vedanske religije koja je bila zastupljena u Indiji tokom Bronzanog doba, pa se zato hinduizam ponekad naziva,, najstarijom živom religijom“. Demografski, hinduizam je treća najveća religija na svetu, posle hrišćanstva i islama sa oko milijradu sledbenika, od kojih 828 miliona živi u Indiji. Veliki broj hinduista postoji u Nepalu (23 miliona) , Bangladešu (14 miliona) i indonežanskom ostrvu Bali (3, 3 miliona). Ogroman broj hinduističkih tekstova se deli na Šruti (otkriveni) i Smriti (zapamćeni). U njima se razrađuju teološke, filosofske i mitološke teme, baš kao i informacije o praktikovanju darme (religijskog življenja). Među svim ovim spisima, Vede uživaju najveći autoritet. Pored njih, u važne tekstove spadaaju Upanišade, Purane i epovi Mahabharata i Ramajana. Bhagavad Gita, deo Mahabharate koji je izgovorio Krišna, takođe je veoma važna.“
Hindu je persijski naziv za reku Ind, „a odgovara sanskritsskom imenu Sindhu. U Rig Vedi se pominje indo – arijevska zemlja Sapta Sindhu (zemlja sedam reka u severozapadnom delu Južne Azije). Ovaj naziv opet odgovara imenu Hapta Həndu koji se nalazi u Avesti (Vendidad 1. 18) , svetoj knjizi u zoroastrizmu. Ovaj termin se odnosio na one koji su živeli na Indijskom potkontinentu, iza reke Sindhu. Arapski termin al – Hind se takođe odnosi na savremenu Indiju. Persijski termin je došao u Indiju kroz Delhijski sultanat, pa se u južno – indijskim i kašmirskim tekstovima pojavljuje od 1323. Godine, a naročito se odomaćio tokom britanske okupacije. Isti termin se od 18. Veka koristi za većinu religijskih, duhovnih i filosofskih tradicija na potkontinentu, osim za budizam, sikizam i đainizam.“ Reč hinduizam se prvo upotrebljavala u engleskom jeziku od 19. Veka, a njom su se opisivale prakse i principi indijske bramanske kaste. Zbog toga ovaj termin nije sasvim jasan, pošto se može odnositi na bramanski hinduizam, tj. Savremenu bramansku tradiciju, ili na vedanski bramanizam, istorijsku religiju iz koje se razvio srednjovekovni i savremeni hinduizam. Hinduizam je sastavljen od brojnih sekti, koje ponekad izgledaju i kao posebne religije. Glavne grane savremenog hinduizma su šaivizam, šaktizam, vaišnavizam i smartizam. Ove četiri denominacije dele rituale, verovanje i predanja, „ali svaka od njih ima posebnu filosofiju i odgovor na pitanje kako ostvariti konačni cilj u životu (Atma – Gjan, samoostvarenje). Ustanovljena filosofska škola unutar jedne denominacije se naziva sampradaja, dok se loza učitelja svake sampradaje naziva parampara. Postojanje mnogih škola i denominacija u hinduizmu se ne treba videti kao šizma, pošto nikada nije ni bilo nekog originalnog jedinstva.“
Savremeni hinduizam je većinom monoteistički, mada tradicije unutar njega podrazumevaju i panteističke, politesitičke i čak ateističke ideje. „McDaniel razlikuje šest osnovnih,, tipova” hinduizma: 1) narodni hinduizam, baziran na lokalnim tradicijama i kultovima lokalnih božanstava, a potiče možda još iz praistorijskih vremena, pre Veda; 2) vedski hinduizam još uvek praktikuju savremeni bramani; 3) vedantički hinduizam, zasnovan na filosofskom pristupu Upanišadama; 4) joginski hinduizam, zasnovan na Patanđalijevim Joga Sutrama; 5) darmički hinduizam, zasnovan na učenju o karmi i narodnim običajima; 6) bakti ili posvećenost, kao u vaišnavizmu.“
Hinduizam je religijski pravac koji se razvijao na velikoj teritoriji, uz veliku kulturnu i etničku raznolikost. Tom razvoju su doprinosile inovacije iznutra, ali i prihvatanje stranih tradicija i kultova. Kao rezultat toga je nastalo mnoštvo religijskih tradicija, od malih i prostih kultova do velikih religijskih pokreta sa milionima sledbenika na celom potkontinentu. Bitne religijske teme u hinduizmu su darma (etika/dužnosti) , samsara (konstantni ciklus ponovnih rađanja) , karma (akcija i reakcija) , mokša (oslobođenje od samsare) i razne vrste joge (prakse).

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Teologija

Komentari