Hiperaktivnost kod dece i mladih

Ako dijete u količini i intenzitetu motoričke aktivnosti trajno odstupa među svojim vršnjacima, odnosno među djecom iste razvojne razine, može se raditi o hiperaktivnosti, razvojnom poremećaju nedostatka inhibicije ponašanja koji se očituje kao razvojno neodgovarajući stupanj nepažnje, pretjerane aktivnosti i impulzivnosti, a otežava samousmjeravanje i organizaciju ponašanja u odnosu na budućnost (Barkley, 2000, Strock, 2003, Gardner, 2002).

Poremećaj je prvi puta opisao dr. Heinrich Hoffman 1845. godine u Njemačkoj, u svojoj knjizi «Priča o nemirnom Filipu», u kojoj je, pišući pjesme za svog trogodišnjeg sina, opisao dječaka sa hiperaktivnim ponašanjem (Strock, 2003, Barkley, 1998). No znanstveni opisi hiperaktivnog ponašanja pojavili su se tek u radovima Stilla 1902.godine (prema Barkley, 1998, Strock, 2003), koji je u Engleskoj opisao 43 impulzivne djece sa značajnim problemima u ponašanju uzrokovanim genetičkom disfunkcijom a ne lošim odgojem, koji bi se danas dijagnosticirali kao djeca sa hiperaktivnim poremećajem. Od tada je publicirano više tisuća znanstvenih radova koji su se bavili prirodom poremećaja, etiologijom, tretmanom itd.

Hiperaktivna djeca i odrasli uvijek su u pokretu, ne mogu mirno sjediti, biti na jednom mjestu, usredotočiti se na zadatak. Hiperaktivna djeca se meškolje na stolici hodaju po prostoriji, lupkaju nogama, diraju sve oko sebe. Hiperaktivni adolescenti i odrasli stalno se osjećaju nemirno, mnogo toga započnu, ali ništa ne dovrše (Kelly i Ramundo, 1993). Hiperaktivnost je simptom koji se najranije očituje i fenomenološki je najizraženiji. Primjetljiv je u vrlo ranoj dobi. Nakon što je dijete prohodalo postalo je „nezaustavljivo“. Polaskom u školu dijete zagorčava život sebi, roditeljima, nastavnicima i vršnjacima. Stvara haos u učionici i u svom domu. Nastavnici hiperaktivnu djecu smatraju lijenom, neodgovornom, arogantnom. Roditelji govore kako su iscrpljeni brigom za svoje dijete te im ne ostaje vremena za ništa ili nikoga drugog, postaju ljuti i frustrirani, dijete tada pokazuje izraženije simptome, a odnos između djeteta i roditelja svakim se danom pogoršava. Roditelji daju sve od sebe, no rezultati izostaju. U svojoj nemoći pribjegavaju kažnjavanju ne jačaju djetetove snage (talente, znanja, vještine), usredotočeni su isključivo na probleme (Hallowell i Ratey, 1994).

U novije vrijeme hiperaktivnost se dijagnosticira zajedno sa deficitom pažnje (kao deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ili hiperkinetski poremećaj), jer se smatra da imaju zajedničku osnovu i često se zajedno javljaju (Kocijan-Hercigonja, 1997., Barkley, 2000., Passolt, 2002).

Neka ispitivanja pokazuju da gotovo 2/3 djece s teškoćama pri čitanju, pisanju i računanju jesu djeca s deficitom pažnje. Uz problematiku disleksije često je povezan poremećaj koji se naziva “deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj” ili kraticom “ADHD/ADD” (od engleskog naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder/ Attention Deficit Disorder).

Poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću (ADHD/ADD) je razvojni poremećaj samokontrole. To nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju niti je znak djetetove “zločestoće”. Takozvana hiperaktivnost je realni poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti i roditelja i nastavnika, a najviše šteti samoj djeci kod koje je poremećaj uočen.

Većina djece je u jednom razdoblju života nemirna, impulzivna ili nepažljiva. Međutim, da bi simptomi za hiperaktivnost bili klinički značajni i zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim s obzirom na djetetovu dob i razvojni stepen te u značajnom stepenu narušavati funkcionisanje u različitim aspektima djetetova života (npr. funkcionisanje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima, socijalnim odnosima).

Mnoga su istraživanja potvrdila stabilnost ovih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovine djece s ovim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi.

Razne su studije pokušale dati odgovor na pitanje kolika je učestalost ovog poremećaja. Iako se brojke dobivene različitim studijama ponešto razlikuju, čini se da je ADHD zastupljen kod oko 1 – 5 % populacije. Pri tome se pokazalo da je on izraženiji kod dječaka nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1. Neki autori smatraju da je ovakav nalaz posljedica činjenice da postoji veća vjerojatnost identifikacije poremećaja kod dječaka jer su oni češće nasilni, pa se poteškoće lakše zamijete.