Odlomak

UVOD

Cilj ovog seminarskog rada je višestruk. Obzirom da želimo da iscrpimo sve segmente teme, nije moguće usresrediti se ili prdržavati samo jednog određenog elementa. Hakeri mogu biti jedna tema kao i njihova uloga u poštovanju ili rušenju etike ponašanja i onoga što moderno drustvo etiketira kao moralno prihvatljivo ponašanje. Ove dve reći (hakeri, etika) kao i njihova definicije, nekako stvaraju prizvuk nespojivosti ali proučavajući ovu temu uvidećemo da sve nije tako transparentno jasno tj. crno ili belo. Hakeri imaju svoju ulogu u društvu van one maliciozne koja im se, zahvaljujući zapadnoj medijskoj propagandi, nameće. Objasnićemo šta je to etika zapravo i koje su to dodirne tačke sa grupom računarskih stručnjaka koje društvo posmatra kao kriminalce. Da li su oni zapravo rušitelji zakona i pravila. Osvrt ce biti i na istorijatu delatnosti hakera, definisanju onih ćelija ove struke koje nisu opterećene moralnom obavezoma ali i onih koji to smatraju normativom. Pojasnićemo osnovne pojmove i razbiti zabludu o značenju reči i pojma “haker”. Nakon sto demistifikujemo osnovne pojmove, valja pronaći ulogu i uticaj hakera na svet moralno prihvatljivog ponašanja. Nije moguće govoriti o etici uopsteno već je neophodan pažljiviji osvrt na etiku usmerenu na informacione tehnologije i računarsku indrustriju uopšte.
ETIKA

Etika je nauka o moralu, nauka o proučavanju i procenjivanju moralnih vrednosti. To je filozofska disciplina, koja proučava moral, njegovo poreklo, ciljeve i smisao moralnog delovanja tj. pre svega proučava ljudsko ponašanje koje je prihvaćeno pod određenim moralnim aspektom.
Etike su nacionalni stereotipi koje jedno društvo i nacija propagiraju o sebi samom i veoma se razlikuju, tako da ono što je etično za jednu naciju ne mora da bude i za drugu.

Etika zajedno sa estetikom spada u zajedničku oblast filozofije koja se naziva aksiologija ili teorija vrednosti. Ona se bavi izučavanjem morala i pojmovima dobrog i ispravnog. Svaka etička teorija sadrži bar dve komponente – teorije: onu koja određuje šta je dobro ili vredno i onu koja određuje šta je ispravno.
Etička dilema je situacija do koje dolazi kada se čini da su dve ili više moralnih vrednosti jednako validne, a kontradiktorne, a od pojedinca se zahteva da napravi najbolji mogući izbor[1].

Značenje reči etika krije se u samom korenu reči. Grčka reč ethos znači običaj, karakter, boravište, zavičaj, ponašanje i vladanje.
Praksu ljudskog ponašanja – a kasnije još i nauku o ponašanju – stari su Grci nazivali ethike tehne. S vremenom se ta sintagma skratila izostavljanjem reči tehne (veština, znanje, znanost ), pa je ostalo samo ethike.
Rimljani su latinizovali taj termin (ethica) i njihovim smo posredstvom i mi došli do reči etika. Istim se izrazom služi i većina evropskih naroda (etica, ethique, ethics, Ethik i sl. ). Ciceron je pak reč ethos preveo na latinski kao mores (običaji u množini) pa je tako nastala reč moral.
Etika traga za ispravnom odlukom i za ispravnim delovanjem, a ispravna odluka je odluka koja se može opravdati i iza koje odgovorno stojimo. Ljudski život je isprepleten odlukama; odluke su neizbežne i pri njihovom donošenju biramo između različitih delovanja i ponašanja.
Etika dakle nastoji objasniti moralni aspekt ljudskog ponašanja. No, da bi se moralno živelo nije potrebno biti filozof etičar, dovoljno je znati šta je dobro i zlo u konkretnom slučaju. Nameće se pitanje, zašto se onda uopšte baviti etičkim pitanjima? Zato da bismo dobili odgovor na pitanje zašto je nešto dobro ili zlo. Širenje znanja pak može pomoći u moralnom životu, u boljem razumevanju šta je dobro i zašto je nešto dobro. Često smo i u dilemi šta učiniti, i kojih načela se pridržavati. Kroz proučavanje etičkih pitanja pak pokušavamo kritičkim razmišljanjem zauzeti vlastite stavove.
Konkretne teme kojima se etika bavi pod vidom moralnost su:

 ljudska prava
 društveni i politički odnosi
 ekologija
 eugenika
 sloboda
 uticaji medija itd [2].
Glavni etički pojmovi

Glavni etički pojmovi su:

Moral je skup nepisanih pravila i običaja koji utvrđuju međuljudske odnose i procenjuju šta je dobro, a što zlo. Moral je u nekoj sredini objektivan i nalazi se u obliku društvene svesti, sistema običaja, navika, normi. Nastao je kao zahtev društva za određenim ponašanjem, odnosno, principima koji određuju kakvo ponašanje treba da bude. On je relativan, nije isti u svim društvenim grupama i istorijskim periodima. Moral je veoma sličan zakonu, no za razliku od zakona on nema političkih ni ekonomskih sankcija te se oslanja na svest pojedinca i društva, a kao sankcije za nemoralno ponašanje javljaju se griža savesti, prekor ili bojkot okoline[3].

Reč moral potiče od latinske reči mos, moris, što znači običaj, narav, ćud, ponašanje. Ima značenje kao i grčka reč ethos.
Moral treba posmatrati kao jedan od oblika društvene svesti, a društvena svest znači, pre svega, čovekovo razumsko ponašanje, pri čemu koristi ukupna znanja i iskustva društvene i šire svetske zajednice[1].
Moral je nastao sa nastankom ljudskog društva. Svoj razvoj beleži u skladu sa dostignutim nivoom društveno-ekonomskog razvoja civilizacije. Običaj je najstarija forma regulisanja društvenih odnosa i ponašanja. Brojni običaji vremenom prerastaju u moralne norme. Upravo zbog toga, postoji opravdanje za tvrdnju da se poreklo morala može naći u običajima.

Moral predstavlja sistem moralnih pravila, skup nepisanih normi koje odredjuju čovekovo ponašanje u društvu i to prema društvu u celini, prema drugim članovima društva i prema sebi samom.
Pod moralom se obično podrazumevaju pravila ljudskog ponašanja – skup običaja, navika, normi i ponašanja, kojim se ljudi rukovode u svojim postupcima.
Moralne norme odredjuju ono što je dobro i dostojno čoveka, a zabranjuju ono što je zlo i nedostojno. Shvatanja o dobru i zlu se ne mogu odrediti jednom za sva vremena i za sve društvene zajednice.
Da bi čovek kao praktično biće usvojio moralne norme i po njima se ponašao, da bi formirao

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Informacione tehnologije

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari