Inkluzija djece s teškoćama u učenju

INKLUZIJA DJECE S TEŠKOĆAMA U UČENJU
1.    UVOD

Do sredine prošlog stoljeća djeca s teškoćama u učenju bila su klasificirana kao djeca sa specijalnim potrebama koje nisu mogle biti ostvarene u redovnim školama. Težilo se postupku izdvajanja takve djece i njihova premještaja u „specijalne škole“. Tijekom godina taj segregacijski postupak unutar školstva pokazao se neodgovarajućim te se u 80-tim i 90-tim kao njegova prirodna nadogradnja razvila ideja INKLUZIJE.
Inkluzija je trajni proces, proces u kojem se sva djeca izjednačavaju međusobno. To je proces međusobnog uvažavanja različitosti svakog djeteta i njegovih potreba. Prema tome, društvena i socijalna okolina, posebno škola kao osnovni činitelj razvoja svakog svjesnog društva, a  koja želi postati i ostati suvremena, treba poticati razvoj potencijala svakog pojedinog djeteta. Rad na  individualnim potencijalima svakog djeteta podrazumijeva svestrano upoznavanje osobitosti učenika, te otkrivanje one pozitivne energije i sposobnosti koje posjeduje svaki pojedinac na sebi svojstven način.
Slika 1 Inkluzija kroz radionice

2.    UČENICI S POSEBNIM POTREBAMA U REDOVNOM ODGOJNO-OBRAZOVNOM PROCESU

U populaciji djece u osnovnoj školi je 10 do 15% djece sa posebnim odgojnim i obrazovnim potrebama. Njihove posebne odgojno-obrazovne potrebe su raspoređene od lakših do jako izraženih, te od kratkotrajnih do doživotnih. Među djecu sa posebnim odgojno-obrazovnim potrebama ubrajamo: djecu sa poremećajima u mentalnom razvoju, slijepu i slabovidnu djecu, gluhu i nagluhu djecu, djecu s poremećajima u govoru, djecu sa poremećajima u kretanju, dugotrajno bolesnu djecu, djecu sa smetnjama u ponašanju, djecu sa problemima u učenju i  nadarenu djecu.
U prijašnjim sustavima obrazovanja mjesto u procesu za djecu s teškoćama u razvoju striktno je bilo određeno postavljenom dijagnozom i kategorizacijom. Pretpostavljalo se da djeca sa sličnim dijagnozama (teškoćama) imaju iste obrazovne potrebe te su slijedom toga podučavana na potpuno isti način, odnosno bila su svrstana u već prije tipizirane programe prilagođene za određene vrste „oštećenja“. Danas se situacija u školstvu promijenila i više se pristupa svakom učeniku kao jedinstvenoj individui čiji je razvoj dijelom i ovisan o čimbenicima u njegovoj okolini. Ti čimbenici su od velike važnosti za razvoj i unaprijeđenje procesa obrazovanja na viši stupanj kojemu treba težiti. Neki od tih negativnih čimbenika svakako su: neprimjerene i nemotivirajuće okoline, nerazumijevanja procesa učenja djeteta od strane učitelja, neadekvatnog nastavnog sadržaja, metoda i materijala, negativnih općih faktora okoline (socijalne, ekonomske, političke,…). Jednako važni faktori su ovisini o samom djetetu,a to su: znatiželja, motivacija, inicijativa, interakcija, komunikacija, kreativnost, temperament, želja za učenjem, stil učenja, sposobnosti, priroda i stupanj oštećenja.
Klasificiranje učenika u prijašnjim oblicima obrazovnih sustava prema vrstama oštećenja stavljalo je u fokus samo oštećenje kod učenika i potecijalne probleme koji nastaju iz ograničavajućeg faktora kod djece. Pri tome se u drugi plan nesvjesno potiskivao mogući potencijal učenika s teškoćama u razvoju. Kada se učitelji  usredotoče na sposobnosti učenika za učenjem i stvaranjem, umjesto na njegove prepreke u učenju, oni ne žele dijete klasificirati (dijagnosticirati) nego procijeniti njegove sposobnosti i daljnje mogućnosti u obrazovanju. Samo je na ovaj način moguće ostvarenje punog potecijala svakog učenika unutar njegovih individualnih sposobnosti.

Početno stajalište procesa inkluzije učenika s posebnim potrebama u redovno školstvo jest holistički pristup koji uvažava sve, a ne samo obrazovne potrebe pojedinog učenika. Na ovaj način dijete se promatra kao cjelovitu osobu sa svim svojim potrebama, a u obrazovnom dijelu razvoja učenika jednako se pridodaje važnost, kako socijalnom, tako i emocionalnom razvoju, kao i razvoju osobne i kolektivne odgovornosti  svih osoba uključenih u ovaj proces.
No, kako bi se taj pristup školstvu uspješno primijenio,  važno je osvrnuti se na sam odgojno-obrazovni sustav i probleme koji se javljaju u njemu, kako bi se sam proces unaprijedio, a time se unaprijeđuje i za učenike s teškoćama (posebnim potrebama).
Pojam obrazovanja možemo podijeliti na dva dijela, a to su usvajanje znanja i stjecanje sposobnosti. Sam proces usvajanja znanja svodi se na usvajanje činjenica i informacija, dok se stjecanje sposobnosti razvija putem točno određenih i planiranih aktivnosti.
Te sposobnosti, prema Bognar-Matijević (1993.), mogu se podijeliti na spoznajne, doživljajne i psihomotoričke. Na temelju potreba sadašnjeg društva i okoline nastavnim se planom i programom, a u cilju stjecanja znanja i sposobnosti izabiru sadržaji, te didaktički oblikuju s obzirom na značajke razvoja učenika određene kronološke dobi.