Aktivna i pasivna bezbednost vozila u sistemu bezbednosti saobraćaja
Objavio Nenad Zivkovic 25. mart 2024.
Seminarski radovi, Skripte, Obrazovanje, Psihologija
Objavio Bojanaaaaaaaaaa 21. januar 2015. Prijavi dokument
INKLUZIJA DJECE S TEŠKOĆAMA U UČENJU
1. UVOD
Do sredine prošlog stoljeća djeca s teškoćama u učenju bila su klasificirana kao djeca sa specijalnim potrebama koje nisu mogle biti ostvarene u redovnim školama. Težilo se postupku izdvajanja takve djece i njihova premještaja u „specijalne škole“. Tijekom godina taj segregacijski postupak unutar školstva pokazao se neodgovarajućim te se u 80-tim i 90-tim kao njegova prirodna nadogradnja razvila ideja INKLUZIJE.
Inkluzija je trajni proces, proces u kojem se sva djeca izjednačavaju međusobno. To je proces međusobnog uvažavanja različitosti svakog djeteta i njegovih potreba. Prema tome, društvena i socijalna okolina, posebno škola kao osnovni činitelj razvoja svakog svjesnog društva, a koja želi postati i ostati suvremena, treba poticati razvoj potencijala svakog pojedinog djeteta. Rad na individualnim potencijalima svakog djeteta podrazumijeva svestrano upoznavanje osobitosti učenika, te otkrivanje one pozitivne energije i sposobnosti koje posjeduje svaki pojedinac na sebi svojstven način.
Slika 1 Inkluzija kroz radionice
2. UČENICI S POSEBNIM POTREBAMA U REDOVNOM ODGOJNO-OBRAZOVNOM PROCESU
U populaciji djece u osnovnoj školi je 10 do 15% djece sa posebnim odgojnim i obrazovnim potrebama. Njihove posebne odgojno-obrazovne potrebe su raspoređene od lakših do jako izraženih, te od kratkotrajnih do doživotnih. Među djecu sa posebnim odgojno-obrazovnim potrebama ubrajamo: djecu sa poremećajima u mentalnom razvoju, slijepu i slabovidnu djecu, gluhu i nagluhu djecu, djecu s poremećajima u govoru, djecu sa poremećajima u kretanju, dugotrajno bolesnu djecu, djecu sa smetnjama u ponašanju, djecu sa problemima u učenju i nadarenu djecu.
U prijašnjim sustavima obrazovanja mjesto u procesu za djecu s teškoćama u razvoju striktno je bilo određeno postavljenom dijagnozom i kategorizacijom. Pretpostavljalo se da djeca sa sličnim dijagnozama (teškoćama) imaju iste obrazovne potrebe te su slijedom toga podučavana na potpuno isti način, odnosno bila su svrstana u već prije tipizirane programe prilagođene za određene vrste „oštećenja“. Danas se situacija u školstvu promijenila i više se pristupa svakom učeniku kao jedinstvenoj individui čiji je razvoj dijelom i ovisan o čimbenicima u njegovoj okolini. Ti čimbenici su od velike važnosti za razvoj i unaprijeđenje procesa obrazovanja na viši stupanj kojemu treba težiti. Neki od tih negativnih čimbenika svakako su: neprimjerene i nemotivirajuće okoline, nerazumijevanja procesa učenja djeteta od strane učitelja, neadekvatnog nastavnog sadržaja, metoda i materijala, negativnih općih faktora okoline (socijalne, ekonomske, političke,…). Jednako važni faktori su ovisini o samom djetetu,a to su: znatiželja, motivacija, inicijativa, interakcija, komunikacija, kreativnost, temperament, želja za učenjem, stil učenja, sposobnosti, priroda i stupanj oštećenja.
Klasificiranje učenika u prijašnjim oblicima obrazovnih sustava prema vrstama oštećenja stavljalo je u fokus samo oštećenje kod učenika i potecijalne probleme koji nastaju iz ograničavajućeg faktora kod djece. Pri tome se u drugi plan nesvjesno potiskivao mogući potencijal učenika s teškoćama u razvoju. Kada se učitelji usredotoče na sposobnosti učenika za učenjem i stvaranjem, umjesto na njegove prepreke u učenju, oni ne žele dijete klasificirati (dijagnosticirati) nego procijeniti njegove sposobnosti i daljnje mogućnosti u obrazovanju. Samo je na ovaj način moguće ostvarenje punog potecijala svakog učenika unutar njegovih individualnih sposobnosti.
Početno stajalište procesa inkluzije učenika s posebnim potrebama u redovno školstvo jest holistički pristup koji uvažava sve, a ne samo obrazovne potrebe pojedinog učenika. Na ovaj način dijete se promatra kao cjelovitu osobu sa svim svojim potrebama, a u obrazovnom dijelu razvoja učenika jednako se pridodaje važnost, kako socijalnom, tako i emocionalnom razvoju, kao i razvoju osobne i kolektivne odgovornosti svih osoba uključenih u ovaj proces.
No, kako bi se taj pristup školstvu uspješno primijenio, važno je osvrnuti se na sam odgojno-obrazovni sustav i probleme koji se javljaju u njemu, kako bi se sam proces unaprijedio, a time se unaprijeđuje i za učenike s teškoćama (posebnim potrebama).
Pojam obrazovanja možemo podijeliti na dva dijela, a to su usvajanje znanja i stjecanje sposobnosti. Sam proces usvajanja znanja svodi se na usvajanje činjenica i informacija, dok se stjecanje sposobnosti razvija putem točno određenih i planiranih aktivnosti.
Te sposobnosti, prema Bognar-Matijević (1993.), mogu se podijeliti na spoznajne, doživljajne i psihomotoričke. Na temelju potreba sadašnjeg društva i okoline nastavnim se planom i programom, a u cilju stjecanja znanja i sposobnosti izabiru sadržaji, te didaktički oblikuju s obzirom na značajke razvoja učenika određene kronološke dobi.
Objavio Nenad Zivkovic 25. mart 2024.
Objavio ivanicaa7822 25. mart 2024.
Objavio Nikolic.i_ 13. mart 2024.
Objavio ivanicaa7822 25. mart 2024.
Objavio Nikolic.i_ 13. mart 2024.
Objavio Milana97 26. februar 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Objavio DJOKO MEKLAUD 27. mart 2024.
Objavio nejra.16 27. mart 2024.
Objavio bojana.petr 27. mart 2024.
Komentari
You must be logged in to post a comment.