Institucije EU

1. Uvod
U ovom radu posvetit ćemo se Europskoj unij i njenim institucijama. One su uveliko zaslužne za uspjeh europske integracije osnovane na europskoj razini. Političku funkciju, od osmišljavanja politika do njihovog pretakanja u pravno obvezujuće norme, imaju tri institucije: Europska komisija, Vijeće ministara i Europski parlament. Uz njih, sve važniji politički pokretač integracije postaje Europsko vijeće, tijelo sastavljeno od predstavnika država članica na najvišoj razini, tj. u sastavu čelnika država i vlada. Ključnu ulogu imaju i dvije institucije utemeljene Osnivačkim ugovorima: Sud Europske unije koji osigurava i nadzire provedbu europskoga prava, i Revizorski sud, koji nadzire i provjerava pravilnost i transparentnost financiranja aktivnosti Zajednice. I pored ovih šest inastitucija djeluje i Europska središnja banka koja je zadužena za monetarni sustav EU.

2. EUROPSKA UNIJA

Europska unija – EU je nadnacionalna regionalna ekonomska i politička integracija 27 demokratskih europskih država kroz koju članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodars i društveni razvoj, visoka nezaposlenost, te zaštita prava i interesa građana.
Današnja je Europska unija, osim za uspostavu i regulaciju unutarnjeg tržišta nadograđenog monetarnom unijom sa zajedničkom valutom eurom, nadležna i za brojne druge politike, uključujući i kulturu, obrazovanje ili zaštitu zdravlja. Uz to, države članice u institucionalnom okviru Europske unije danas surađuju i u područjima koja se smatraju važnim dijelom nacionalnog suvereniteta, kao što su vanjska politika, unutarnji poslovi i pitanja pravosuđa.
Nakon Ugovora iz Mastrichta, Unija se prikazuje ujedinjena pod jednim “krovom” s “tri stupa”:
• Prvi stup obuhvaća tri Zajednice (Europska zajednica za ugljen i čelik – ECSC/,Europska ekonomska zajednica – EEC, Europska zajednica za atomsku energiju – Euratom), uključujući i jedinstveno tržište i jedinstvenu valutu.
• Drugi stup je Zajednička vanjska i sigurnosna politika.
• Treći stup je suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima (Justice and Home Affairs ) odnosno suradnja policije i pravosudnih tijela u kaznenim pitanjima (Police and Judicial Cooperation in Criminal Matters).

Osim širenja ovlasti, s vremenom se širilo i članstvo Europske unije. Integraciju je započelo šest europskih država: Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka koje su najprije osnovale Europsku zajednicu za ugljen i čelik, a zatim Euratom i Europsku ekonomsku zajednicu. Godine 1973. pridružile su im se Danska, Irska i Velika Britanija. Grčka postaje članicom 1981., a Portugal i Španija 1986. Do četvrtog proširenja došlo je 1995. kada su članicama EU postale Austrija, Finska i Švedska.
Najveće, i uistinu povijesno, proširenje ostvareno je 2004. godine. u Uniju je ušlo čak deset novih država, među njima osam bivših komunističkih država. Članicama su postali: Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litvania, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Širenje članstva EU time nije završeno, 2007. pridružile su se Bugarska i Rumunjska.
Kandidaturu su za sada predale i Crna Gora, Hrvatska, Island, Makedonija i Turska, a budući da je EU otvorena za članstvo svim europskim državama koje poštuju europske vrijednosti – slobodu, demokraciju, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda, te vladavinu prava – mogu se očekivati i nove prijave za članstvo. Potencijalne zemlje kandidatkinj su: Albanija, Kosovo i Srbija i mi, Bosna i Hercegovina
Granice nadležnosti Unije uređene su načelom dodjeljivanja, dok je izvršavanje nadležnosti Unije uređeno je načelima supsidijarnosti i proporcionalnosti. Na temelju načela dodjeljivanja, Unija djeluje samo u granicama nadležnosti koje su joj države članice dodijelile Ugovorima kako bi postigla njima određene ciljeve. Nadležnosti koje Ugovorima nisu dodijeljene Uniji, zadržavaju države članice. Na temelju načela supsidijarnosti, u područjima koja nisu u njezinoj isključivoj nadležnosti, Unija djeluje samo ako i u mjeri u kojoj ciljeve predloženog djelovanja države članice ne mogu dostatno ostvariti na središnjoj, regionalnoj ili lokalnoj razini, nego se zbog opsega ili učinka predloženog djelovanja oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije. Na temelju načela proporcionalnosti, sadržaj i oblik djelovanja Unije ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje ciljeva Ugovora.
Europska unija ovlaštena je u područjima svoje nadležnosti donositi odluke umjesto država članica. Tu ovlast ostvaruje putem svojih institucija.
Pravila i postupci za donošenje odluka u Europskoj uniji propisani su Lisabonskim ugovorom (čl.294 Ugovora o funkcioniranju Europske unije (TFEU)). Svaki prijedlog za novi europski zakon temelji se na specifičnome članku ugovora, navedenom kao “pravna osnova prijedloga”, čime se utvrđuje koji zakonodavni postupak treba slijediti.
Tri glavna postupka su:
• suodlučivanje (co-decision),
• savjetovanje (consultation)
• pristanak Parlamenta (assent).
U načelu, Komisija daje prijedloge novih zakonodavnih akata, dok Parlament i Vijeće odlučuju o njihovu prihvaćanju ili odbacivanju.