Odlomak

Uvod

Specifičnost ljudskog komuniciranja, sastoji se u delovanju preko korišćenja simbola o čijem značenju u određenom društvu postoji saglasnost (ili konvencija), tako da drugim članovima društva ili grupe nije strano značenje delovanje nekog pojedinca ili grupe. To je nepsredno povezano s čovekovom duhovnom kulturom i njenim razvitkom.
Komuniciramo radi zabave, no jednako tako da bismo pokazali srdačnost i prijateljstvo, ali isto tako da bismo dobili neke informacije, da bismo nekog u nešto uverili i tako dalje.No, bez obzira na razloge, komuniciranje nam uvek omogućuje prenošenje novih saznanja o nama samima, o našim intelektualnim, emocionalnim i društvenim osobinama.
Smisao komunikacije je sadržan u razmeni poruka, čije su funkcije upozorenje, savet, informacija, ubeđivanje, izražavanje mišljenja I uživanje. Poruke koje se razmenjuju u procesu komuniciranja retko su neutralne. Neke poruke su jasne i očigledne, dok su druge skrivene I nejasne. Otuda se može reći da komunikacija po pravilu obuhvata više od jedne poruke istovremeno.
Najveći broj predmetnih oblasti komunikacije posvićuje se istraživanjima koja iz perspective teorije kulture fenomenološki prilaze savremenim komunikacijskim sistemima, aktuelizujući pitanje ideologije, jezika, diskursa, kontrole, itd. Pojava i način organizacije novih medija (pre svega, interneta) u doba sveopšte globalizacije sveta uslovili su javljanje novih modela komunikativne prakse medju ljudima, kao I novih formi doživljavanja stvarnosti i percepcija sveta. Ova nova komunikacijska tehnologija je, u stvari, hibrid, budući da kombinuje elemente štampe, telefona, oglasne table, privatnih pisama, radija i televizije.
Sve u svemu, bitno izmenjena slika sveta u osvit xxi veka pod uticajem novih tehnologija predstavlja pravi istraživački izazov koji iziskuje “intenzivnije prožimanje kulturološke analize savremenih modela komunikacije, i komunikološke interpretacije kulture”.

 

 

 

 

Interpersonalno komuniciranje

Interpersonalno komuniciranje je najrasprostranjeniji i elementarni oblik društvenog komuniciranja. Njegovo osnovno svojstvo je recipročnost razmene poruka između dve ili više osoba, neposrednim ili posrednim putem, uz recipročnu izmenjivost uloga komunikatora i recipijenta i neposrednu povratnu vezu u procesu razmene poruka. U odnosu na druge oblike komumiciranja, inerpersonalno komuniciranje može se shvatiti kao produžetak intrapersonalnog komuniciranja (koncipirano kao dijaloški organizovanog razgovora) i kao posrednički nivo u recepciji poruka u procesu masovnog komuniciranja.
Na interpersonalno komuniciranje utiče niz interakcijskih i kontekstualnih faktora. Medju njima su, prema Mirku Miletiću, najznačajniji: (1) motivi i ciljevi komunicirana; (2) simboličke forme u kojima se ostvaruje;(3) stepen komunikativne kompetentnosti subjekata komunikacionog čina; (4) priroda odnosa koji su uspostavljeni ili se uspostavljaju; te (5) socijalni kontekst u kojem se ostvaruje.
Elementarnost i rasprostranjenost interpersonalnog komuniciranja, prisutnog u svakodnevici svakog od nas, proističu iz samog karaktera čoveka, shvaćenog kao socijalnog bića. Ger, ne komunicira se radi samog komuniciranja, već da bi se postigao određeni cilj, odnosno postigla svrha komuniciranja ili, kako to Liotar kaže :”Govoriti znači boriti se“.

No votes yet.
Please wait…

Detalji dokumenta

Više u Menadžment

Više u Psihologija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari