Intervju

UVOD
INTERVJU je metod rada sa pojedincem,u kome se,tokom interakcije izmedju osebe koja ima problem i osoba koja pruza pomoc u resavanju tog problema,razvija odnos povjerenja i podrske sa zajednickim ciljem. Metod se koristi u zdravstveno-vaspitnom radu,ali je za svakog ljekara izuzetno znacajan jer se ljekarska praksa uglavnom koncentrise na rad sa pojedincem.Intervju ima za svoj krajnji cilj resenje individualnog problema i odvija se pruzanjem pomoci u 4 faze:

1.prva faza se sastoji iz procesa u kome se definise u cemu je zapravo problem;
2.druga faza se odvija u pravcu razjasnjenja zasto je to problem;
3.treca faza obezbedjuje podrsku osobi da smisli na koje sve nacine ona moze da rijesi taj problem;
4.cetvrta faza ima za cilj da se izaberu najbolja resenja.

Osnovma vjestina potrebna za vodjenje intervjua jeste vjestina komunikacije.Iako svi stalno komuniciramo sa drugim ljudima,rijetki su ljudi koji superiorno vladaju tom vjestinom.Mada i talenat ima uticaja,komuniciranje se uci ,to je vjestina koja se stice i usavrsava tokom cijelog zivota.Navazniji uslov za komunikaciju je sposobnost da razumijemo sebe i druge.Svaka osoba ima svoju sopstvenu tacku gledista sa koje posmatra sebe,druge ljude i zivot u cjelini.Teorija transakcione analize,koja definise cetiri osnovne pozicije sa kojih se komunicira,moze da nam pomogne u sagledavanju vestine komuniciranja.
Pozicija „Ja sam u redu-ti si u redu“.Ospba u ovoj poziciji se dobro osjeca u svojoj kozi,zadovoljna je svojim poslom i polozajem u drustvu.Ona takodje vjeruje da su i drugi ljudi u osnovi dobri,vrijedni i pouzdani.To je zdrava i optimisticna pozicija sa koje se drugi ljudi posmatraju kaojednako vrijedni uprkos njihovim manama i greskama koje cine.
Pozicija „Ja sam u redu-ti nisi u redu“.Osobama na ovoj poziciji je samouvjerena i jako tesko moze da pokloni svoje povjerenje drugima.Ona vrlo cesto omalovazava i kritikuje druge,smatra ih nedovoljno sposobnim . Pozicija „Ja nisam u redu-ti si u redu“.Osoba sa ove pozicije ne vjeruje u sebe,osjeca se inferiornom u odnosu na druge.Cesto je nemocna da promeni bilo sta u svome zivotu i zato pada u depresije. Pozicija „Ja nisam u redu-ti nisi u redu“.Osobe na ovoj poziciji su veoma vulnerabilne osobe koje lako skliznu u alkoholizam ili narkomaniju.Vrlo cesto su ocajne i ne vide izlaz.

Ove pozicije se zasnivaju na shvatanju zivota i na naucnim reakcijama na dogadjaje oko nas.Posto identifikuje poziciju sa koje posmatra zivot,svaka osoba moze ponovo da procjenjuje zivotne dogadjaje i da mijenja svoj nacin reagovanja na njih. Zdravstveni radnici se veoma cesto prema pacijentima postavljaju sa pozicije „Ja sam u redu-ti nisi u redu“ ponasajuci se kao sudije i padajuci u gresku da otkrive zrtvu umjesto da joj pomgnu.Tipicni su primeri kada se pacijent izgrdi sto nije ranije dosao,nego je cekao da bolest uzme maha,pa je sada neizvjestan ishod lijecenja.Drugi primjer je kada se zdravstveni radnik ponasa kako „spasilac“ koji napadno uvjerava pacijenta da je sve u redu i da nema problema,iako je situacija beznadezna.Pravi pristup u ovim slucajevima bi bilo iz pozicije „Ja sam u redu-ti nisi u redu“ na taj nacin da se naglasi ono sto je u redu i sto osoba moze da ucini za sebe ,umjesto naglasavanja on0ga sto nije u redu.Umjesto naglasavanja kasnog dolaska kod ljekara bitno bi bilo naglsiti sta sada valja ciniti i pomoci osobi da preduzme sve potrebne mjere.
Pored sustinskog razumijevanja drugihmi njihovih shvatanja zivota, za dobru komunikaciju znacajne su i neke specificne vjestine komuniciranja.Artikulisani govor je ekskluzivna sposobnost i karakteristika ljudskih bica,i njihovo veliko bogatstvo,pa je tako,osnovni i predominantni nacin komunikacije medju ljudima razgovor.Iako svi medjusobno razgovaramo sve vreme,vjestina vodjenja razgovora je posebna sposobnost koja se stice i usavrsava dugoggodisnjim radom i iskustvom,za koju ne postoje pisana upustva za svaku situaciju.Pored razgovora,kao dodatak njemu, ljudi komuniciraju i na bezbroj drugih nacina kojima obogacuju govor,daju istim recima znacenja,unose zivot u konverzaciju,a ponekad ih koriste i umjesto rijeci.To su gestikulacija,intonacija,izraz lica i sl. Sto sve jednim imenom zovemo neverbalna komunikacija. Njome takodje prenosimo veoma vazne poruke kojih ponekad nismo ni svjesni.

 
NEVERBALNA KOMUNIKACIJA
Ova vrsta komunikacije podrazumijeva citav niz nacina slanja poruka drugim ljudima koji se jednim imenom obicno nazivaju „govor tijela“.Ovdje ce biti govora samo o nekoliko najvaznijih,kao sto su tjelesni dodir,udaljenost o d sagovornika,orijentacija,poza,nivo za koga razgovaramo,gestikulacija,intonacija i sl. Rukovanje ,tapsanje po ramenu i razni drugi nacini dodirivanja sagovornika pri razgovoru,koji se razlikuju u raznim kulturama i mogu imati razlicita znacenja,sluze za prenosenje poruka. Tako rukovanje obicno znaci:“Drago mi je sto vas vidim“ ili „Dobrodosli“,dok tapsanje uzbudjene osobe moze da znaci „Ne brinite,sve cemo to srediti“.Tjelsni dodir sa drugim ljudima regulisan je „pravilima“ kulture i „ profesionalnom distancom“
Blizina ili udaljenost od osobe sa kojom razgovaramo daje odredjeni znacaj sadrzaju.Tako povjerljive poruke necemo saopstavati sa udaljenosti od nekoliko metara,mada su neke osobe veoma osetljive na svoj „licni prostor“ pa se osecaju veoma nelagodno ako im se pridje suvise blizu.Orijentacija pri razgovoru sa drugom osobom vazna je utoliko sto se duh poruke razlikuje ako je prenesemo sjedeci iza pisaceg stola i gledajuci kroz prozor,ili sjedeci licem prema osobi i bez fizickih prepreka izmedju sagovornika.Slicno je kad je i rec o nivou-sto podrazumijeva da neko sjedi,dok sagovornik stoji i na taj nacin prenosi poruku da ne zeli da se rasprica(„Nije me ponudio da sjednem“).Slicno je kada sagovornik sjedi a „domacin“ stoji u toku razgovora,sto moze da znaci da „drzi pridiku“ ili da nestrpljivo ceka kraj razgovora.Fizicki izgled govori o osobinama licnosti sagovornika,kao na primer urednost,socijalni status,paznja koju posvjecuju svojoj spoljasnjosti i sl.Tako neki zdravstveni radnici nose uniformu(medicinska sestra,ljekar) i time pokazuju svoju profesionalnu kompetenciju,dok neki drigi (patronazne sestre)u civilu,recimo u farmerkama ,zele da budu naravnoj nozi sa sagovornikom i da mu se priblize. Osjecanja prilikom razgovora izrazavamo i izrazom lica,na primer tugi ,srecu ,zadovoljstvo, ljutnju,iznenadjenje,ali pokazujemo i ljubaznost,uctivost i sl.Gestikulacija doprinosi zivost konverzacije,ponekad se gestovima „ilustruje“ neko objasnjenje,mada suvise gestikulacije skrece paznju sa sustine razgovora.
Klimanje glavom znaci odobravanje ili negiranje i ne zahtijeva rijeci.Tapkanje nogom pokazuje nervozu i nestrpljenje,dok igranje kosom ili trljanje cela mogu da govore o rasejanosti ili padu koncentracije.Pogled usmjern ka sagovorniku je veoma znacajan znak da smo mu posvetili paznju.Moze da se samtra i uvredljivim ako se sagovornik ne gleda u oci.Tokom duzeg razgovora pogled moze da luta,a narocito u momentima intenzivnije koncentracije na sadrzaj onoga sto zelimo da kazemo,ali kada ocekujemo reakciju sagovornika,pogledacemo ga pravo u oci.