Odlomak

ŽIVOT I DELO MIROSLAVA KRLEŽE

Miroslav Krleža (Zagreb, 7. jul 1893 – Zagreb, 29. decembar 1981) bio je pesnik, romanopisac, novelista, putopisac, dramski pisac, esejista i pokretač književnih časopisa (Plamen, Književna republika, Pečat i Danas). Rođen je u Zagrebu u građanskoj porodici niže-srednjeg socijalnog statusa. Krleža kao mladić pohađa vojnu kadetsku školu, pa pod uticajem jugoslovenske integralističke ideologije, neposredno pred prvi svetski rat, beži u Srbiju. Godine 1913. prekida vojne studije i preko Pariza i Soluna dolazi u Srbiju sa namerom da bude srpski dobrovoljac. Srpske vlasti Krležu optužuju da je špijun i proteruju ga. Krležina književna aktivnost počinje tokom Prvog svetskog rata, da bi se po povratku u Zagreb oženio glumicom Leposavom Kangrgom i u potpunosti posvetio pisanju. Njegove prve drame (Legenda 1914, Kraljevo 1918, Zaratustra i mladić, Mikelanđelo Buonaroti, Kristifor Kolumbo, Maskerata I Adam i Eva 1922), kao i ratna lirika (Pjesme I i II 1918, Pjesme III 1919) istovremeno oslikavaju tadašnju književnu i političku atmosferu ali nam otkrivaju i preobražaj mladog idealiste i romantika u društveno odgovornog umetnika snažnog antiratnog stava. Krleža je bio pokretačka snaga levičarske književne i političke kritike, duboki protivnik monarhističkog režima u tadašnjoj Jugoslaviji, u stalnom konfliktu sa masonima, nacionalistima i sveštenstvom. Po stvaranju Kraljevine SHS Krleža se, fasciniran Lenjinom i sovjetskom revolucijom, angažuje u komunističkom pokretu novonastale države i razvija snažnu spisateljsku delatnost. U tom periodu je, kao pristalica jugounitarističke ideje, pisao ekavicom. Približavanjem II svetskog rata Krležina vera u komunizam slabi i opada: pojava delom povezana sa averzijom prema kanonima socrealizma koji su postali obavezni u razdoblju zrelog staljinizma, a još više čistkama u kojima je Staljin iskorenio većinu stare boljševičke garde. Krleža ostaje zgađen nad svim opcijama koje su postojale na političko-ideološkom planu u tom periodu.Nova ustaška vlast ga je delom pozivala na saradnju, jer su procenili da bi im njegov svetski ugled mogao pomoći da se na celu tvorevinu gleda manje neodobravajuće. Ipak, Krleža je odbio vezu s režimom NDH. U klimi liberalizacije pokreće 1950. „Jugoslovenski leksikografski zavod“, današnji „Leksikografski zavod Miroslav Krleža“, praktično jedinu jugoslovensku instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima deluje kao podsticatelj umetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma. Godine 1967. potpisuje „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“, što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na nacionalizam za koji se tvrdi izraženu tom dokumentu. U vreme Hrvatskog proleća, Krleža je simpatizer zahteva prolećara, ipak se povukao se kad je postalo očito da je Tito doneo odluku o ukidanju hrvatskog nacionalnog pokreta. Do kraja života, Krleža, deluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenog zdravlja i poluparalisan.
Miroslav Krleža je ostavio veliki književni opus, njegova dela prevedena su na najznačajnije svetske jezike, a najpoznatija dela su mu: zbirke pesama Pesme I, Pesme II, romani Povratak Filipa Latinovića, Banket u Blitvi, drame Gospoda Glembajevi, Galicija, Golgota, putopisna proza Izlet u Rusiju, eseji O Erazmu Roterdamskom, eseji o stvaralaštvu Rilkea, Križanića, Bernarda Šoa, Marsela Prusta, Tomasa Mana i drugih.

EPOHA MODERNIZMA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Krleža se u hrvatskoj književnosti javlja kao figura koja stvara u praznom prostoru nastalom u susretu dve epohe. S obzirom na to da su nestali svi velikani koji su suštinski obeležavali prethodnu epohu, u Hrvatskoj se javljaju oprečne struje u kojima vodeću ulogu ima Tin Ujević, koji transponuje prošlost i estetički je formira, a sa druge strane nalazi se Krleža, koji problematizuje sadašnjost i moderno društvo. Početne godine XX veka i međuratni period doneli su unitarističko vidjenje balkanskog prostora, tako se u hrvatskoj književnosti ogleda i ideja srpske i slovenačke pisane reči, što navodi i Jovan Deretić: „Dva velikana hrvatske književnosti, Krleža i Tin Ujević, stvarali su u ovo međuratno doba i prevazilazili okvire nacionalne književnosti, kako po kvalitetu svoga rada, tako i po tematici, učešću u književnom životu drugih (osobito srpskoj) književnih sredina.“ Vodeću ulogu u ovom razdoblju hrvatske i jugoslovenske književnosti imali su književni časopisi u kojima su se najavljivale nove umetničke tendencije. Krleža će, povezujući se sa Augustom Cesarcem, stvoriti veoma značajne časopise („Plamen“ i „Književna republika“) u kojima će izvršiti najradikalniji obračun sa dotadašnjom hrvatskom književnom tradicijom. Krleža će sukobu sa tradicijom posvetiti i niz kritičko-esejističkih dela i esejističke proze. Pored Krleže, Cesarca i Ujevića, javljaju se i pisci sa socijalnom tematikom, pre svega Stevan Galogaža i Ivan Goran Kovačić. Već se 1933. godine oseća stalno prisustvo reakcionarnih, ultranacionalističkih i klerikalno obojenih desničara u književnosti. Iako se u Hrvatskoj književnosti oseća potreba odbacivanja tradicije, mnogi pisci nastavljaju da stvaraju, mada su svoj rad započeli u epohi moderne (V. Nazor, I. Vojinović). Javljaju se i mladi pisci, koji će svoju punu afirmciju i slavu steći u toku rata i nakon njega. Ivan Goran Kovačić je svoju najčuveniju poemu „Jama“ napisao 1944. tokom rata, a u predratnom periodu bavio se esejistikom i pisanjem poezije i proze (zbirka Dani gnjeva). Od ostalih značajnih pisaca treba pomenuti i Dragutina Tadijanovića i Stjepana Mihalića.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari