Odlomak

U radu se obrađuje djelovanje Umberta Ecoa kao semiotičara i književnika. Daje se kratak uvid u semiotiku 20. stoljeća nakon pojave Ferdinanda de Saussurea i strukturalizma. Umberto se Eco smješta u taj kontekst te se ukratko objašnjavaju karakteristike njegove semiotike. Budući da se rad bazira na semiotici pripovjednog teksta, objašnjen je pojam naratologije te njezina uloga u 20. stoljeću u kojem prevladavaju pripovjedni tekstovi. Zatim se daje pregled nekih Ecovih radova u kojima se obrađuju odnosi čitatelja i autora, moguće interpretacije pripovjednih tekstova, tehnike pripovijedanja itd. Analiziran je i roman Ime ruže u kojem Eco vješto primjenjuje svoje teorijske radove. Pri analizi romana upotrijebljeni su i neki zapisi samoga Ecoa o navedenom romanu. Poseban je naglasak stavljen na pripovjedača, makropozicije, žanr te na sami kontekst postmoderne u kojem je roman nastao. Rad je zaključen isticanjem značenja Umberta Ecoa kao semiotičara te najavom projekta o izdavanju skraćene i pojednostavljene verzije romana Ime ruže.

2. ECOVA SEMIOTIKA U 20. STOLJEĆU

Pojavom Ferdinanda de Saussurea i strukturalizma započinje nova era u razmatranju semiotike. Prvotno se upotrebljavao termin semiologija kao disciplina koja se bavi proučavanjem znakovnih sustava. Tijekom 70-ih godina termin semiotika polako je potisnuo semiologiju jer je ona privilegirala prirodan jezik kao posrednika u recepciji nejezičnih označiteljskih skupova. De Saussure je zagovarao takozvanu lingvističku semiologiju po kojoj je lingvistika vodeća znanost semiologije. Nakon otkrića prirodnih znakova, takav pristup polako gubi na snazi. Semiotika dobiva važnu ulogu i u filozofiji. Godine 1979. u časopisu Zeitschrift für Semiotik izlazi definicija semiotike koja u kratkim crtama ističe njezinu važnost kao znanosti: «Semiotika kao znanost o znakovnim procesima istražuje sve vrste komunikacije i razmjene informacija među ljudima, među biologijskim organizmima i unutar njih. Ona dakle barem djelomice obuhvaća predmetna područja većine duhovnih i društvenih znanosti te biologije i medicine.» (Biti, 2000: 496) Semiotika se nakon pojave poststrukturalizma polako okreće semiozi što se najbolje očituje u radovima Umberta Ecoa. Napuštaju se polemike oko označitelja i označenog te se, kao sastavni dijelovi znaka, prihvaćaju znak (nositelj znaka), referent ili predmet (designat) i interpretant koji ih povezuje. Eco razvija koncepciju enciklopedije kulture ustrojene na način rizoma. Njegova je semiotika otvorila prostor povezivanju različitih suvremenih teorija. (Biti, 2000: 499) Teme njegovih radova različite su, a uključuju srednjovjekovnu semiotiku, teoriju konotacije, tipologiju znakova, ikoničnost i metaforičnost, univerzalni jezik, ideologiju, estetiku, semiotiku arhitekture, slike i filma te semiotiku književnosti o kojoj će ponajviše biti riječi u ovome radu. Ecova općenita definicija semiotike jest da je ona kulturoznanstvena teorija znakova te s tog temelja određuje granice između semiotičnoga i onoga što on drži nesemiotičnim. Semiotiku književnosti Eco proučava u nekoliko svojih knjiga. Ecou književno djelo nije otvoreno za koju mu drago interpretaciju kako tvrde neki postmoderni dekonstruktivisti, već semiotika književnosti zahtjeva stanovitu ravnotežu između obih krajnosti; prakse koja bi glede svakog teksta dopuštala beskrajan broj interpretacija i stanovite normativne hermeneutike koja će priznati samo one interpretacije koje su u suglasju s autorovim nakanama. (Nöth, 2004: 126) Eco u jednom od svojih radova piše o semiotici koju su brojni autori određivali kao «doktrinu o znakovima» (Locke, Dalgarno, Lambert, Husserl, Peirce, Saussure, Morris, Jakobson, Barthes).

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Diplomski radovi

Komentari

Click to access the login or register cheese