Specificnost dječje književnost

Dugo vremena se smatralo da literatura za mladi uzrast obuhvata bajke, fantastične priče, stihove i pjesme, knjige o pravilima ponašanja i savjetima za život i o moralu, te priče iz škole i igrališta i pustolovine. U ovu književnost, dakako, spada sve to, ali i mnogo šire i više. Tu je literatura koja je pisana za djecu, ali su je ona prisvojila. Mnoge knjige koje smatramo klasičnim napisali su pisci i ne pomišljajući i da ih namjenjuju djeci. Dječja literatura je širi pojam i obuhvata djela izvan područja umjetničke književnosti, a na samom književnom području obuhvata poeziju, romane, pripovjetke, pripovjetke o životinjama, avanturističku književnost, naučnu fantastiku, putopise i slično.
U općem pojmu nema razlike između “velike” i “male” književnosti, kako ih neki kritičari i istoričari nazivaju. Obje su književnosti, mada književnost za djecu ima neke specifičnosti i zaseban svijet kojem se obraća. Pisci jedne i druge književnosti grade svoj svijet, razlika je u tome što u dijelima za djecu nema slike u totalu i kompleksu života. I pisci za odrasle i za djecu pišu o svom životu, razlika je u tome što drugi imaju u vidu i djetinjstvo. I jednom i drugom cilj je isti. Umjetnikova vizija je imitacija. Ponekad se za umjetnikovu istinu kaže da je “lažna”, ali je ona piscu stvarna, čak i istinitija ako je prikazana tako ubjedljivo da je u potpunosti prihvatimo.