Odlomak

Uvod

Nesumnjivo je da je kultura jedna od najbitnijih, ako ne i najbitnija karakteristika čoveka i ljudskog društva uopšte. To je jasno pošto ni jedna druga vrsta ne poseduje kulturu. Isto tako je jasno da kultura može da dođe do izražaja tek onda ako se posmatra s obzirom na društvenu sredinu i u njihovoj uzajamnoj interakciji. To nipošto ne znači da kultura i kulturne pojave ne sadrže komponentu individualnosti pojedine ličnosti, već da je kultura u celini i po svome smislu bitno društveni fenomen. Međutim, kako se već na prvi pogled vidi da je kultura veoma složena kategorija, potrebno je da se bliže odredi šta se podrazumijeva pod pojmom kulture, a osim toga pošto se kultura može definisati sa stanovišta raznih nauka i disciplina ( antropologija, filozofija, istorija i mnoge druge ), potrebno je da se ovde istaknu baš oni momenti koji označavaju prvenstveno karakter kulture.
Termin kultura je latinskog porekla ( altus-gajenje, obrada polja ) i govori o čovekovoj iskonskoj vezanosti za prirodu, za obradu polja. I danas se još u jeziku susreće termin ”poljoprivredna kultura”. Ovaj je među prvima upotrebio rimski filozof Ciceron, ali se sve više počeo koristiti i za označavanje ”kulture duha”, u smislu obrazovanja, obrade duha.
Prvo treba naglasiti da postoji veliki broj definicija kulture koje možemo sresti u redovima građanskih teoretičara, ali trebamo naglasiti da takođe postoji veliki broj pogrešaka koje ih čine neprihvatljivim sa jednog strožijeg naučnog i kritičkog stanovišta. Definicija koja bi dijalektrički prevazišla te pogreške u određivanju pojma kulture glasi:
”POD KULTUROM PODRAZUMJEVAMO SKUP SVIH ONIH PROCESA, PROMJENA I TVOREVINA KOJE SU NASTALE KAO POSLJEDICA I DUHOVNE INTERVENCIJE I LJUDSKOG DRUŠTVA”.
Osnovni smisao kulture sastoji se u tome da olakša održanje, produženje i napredak ljudskog društva.
Prednosti ovakve definicije kulture su:

a) pomoću nje se pojam kulture obuhvata tako da podrazumeva kako materijalnu tako i duhovnu kulturu, te na taj način izbegava metafizičke i idealističke devijacije ove vrste,

b) kultura se na ovaj način razume kao istorijska i dinamička, dakle, razvojna kategorija koja treba da se izučava sa obzirom na vremenske i prostorne promene,

c) ovakvom definicijom iz pojma kulture isključuju se svi oni procesi i tvorevine koje nemaju za cilj ili ne doprinose,

d) ovom definicijom se ističe uloga rada a posebno svesnog rada za kulturni razvoj i čovečanstva i stvaranje povoljnih uslova za život.
Prethodnim analizama su pruženi samo najnužniji elementi za određivanje složenog pojma kulture. Za sociološku definiciju kulture, međutim od značaja je još i činjenica da su fizički nosioci kulture određeni pojedinci ili određene grupe, koje mogu biti uže ili šire.
Poznato nam je da možemo razlikovati osim opšteg pojma kultura tj. osim univerzalne ljudske kulture još i neke druge konkretne oblike i manifestacije kulture koje su specifične za pojedine društvene grupe i koje mi nazivamo podkulturama ili subkulturama. Tako recimo pored kulture uopšte, čiji je nosilac čovečanstvo u celini možemo razlikovati i određene nacionale, klasne, profesionalne kulture kao i niz drugih specifičnosti čiji su nosioci pojedini delovi čovečanstva.
Ovako shvaćene podkulture mogu da se klasifikuju prema različitim kriterijima:
-ako se radi o pojedinim oblastima kulture možemo razlikovati npr. jezik, umjetnost, nauku, modu, religiju, sport i druge oblike podkulture.
-nekada se podkulture mogu razlikovati s obzirom na vremensku dimenziju kad obično govorimo o antičkoj srednjovjekovnoj, modernoj, renesansnoj itd.
-s obzirom na društvene nosioce ponekad govorimo o takvim podkulturama kao što su: omladinska,seoska, gradska, radnička, istočnjačka, mediteranska, kolonijalistička.
POJEDINAC I KULTURA

Odnos između kulture i pojedinca nije jednosmjerno zbivanje. Kultura utiče na pojedinca na moćan i prodoran način i tako doprinosi stabilnosti društva i njegove kulture; pojedinac takođe, utiče na kulturu i tako doprinosi da se društvo menja.
Pojedinac i njegova kultura kompleksno su povezani. On može da deluje kao tvorevina kulture svoje grupe, a takođe i kao nosilac, realizator,stvaralac svoje kulture.
Kao tvorevina kulture, pojedinac je jako motivisan da se ponaša na prikladan način u svakoj situaciji. Kao nosilac kulture, pojedinac igra aktivniju i pozitivniju ulogu. Bori se da pokaže poželjnost sankcionisanih načina postupanja i da druge obučava da ih usvoje.
Kao korisnik kulture koristi se zajedničkim stavovima,vrednostima i obrascima ponašanja da unapredi svoje vlastite interese. A kao stvaralac, pojedinac služi kao nosilac kulturne promjene.
Glavna vrednost ovakvog opisa (uloge pojedinca u odnosu na kulturu) je u naglašavanju da je odnos između pojedinca i njegove kulture aktivan,odnos davanja i uzimanja.
Heder je čoveka odredio kao jedino živo biće u prirodi koje stvara kulturu i koje nije u stanju da zasnuje svoj život izvan kulture. Dakle, dok su sva ostala živa bića, prirodna bića, čovek je istovremeno i prirodno i društveno biće.
Određujući dvostranu prirodu čoveka kao prirodnog i društvenog bića, kao fizičkog i duhovnog, uočavamo da se celokupan razvoj društva od ranijih vremena odvija u tome prostoru, između:
a) fizičkog osvajanja prirode radi čovekovog biološkog opstanka
b) duhovnog napora kojim je stvarao alatke, ali i legende i verovanja, sa jasnim ciljem da olakša svoj opstanak i unapredi svakodnevne nedaće, da se odbrani od neizbežnih katastrofa, od neukrotive i ćutljive prirode.
Nema sumnje da je čovek, prema tačnom zapažanju De Ruzmona, pre svega biće koje aktivno učestvuje ”u svemu što predstavlja stvaralaštvo u prirodi, istoriji i u duhovnom životu.”
Ipak, postavlja se pitanje šta je to što čovek suštinski razlikuje od svih drugih bića, i što mu omogućava ne samo aktivan, već i preobražavalački stav prema svetu i stvaranje vrednosti.
Izgleda kao da tu osobenu prirodu ljudskog bića ponajbolje izražavaju Ernest Kasirer i Lesli Lajt, prema kojima je čovek animal symbolicum ( ”simbolička životinja” ). Jednostavno rečeno: Čovek je biće koje stvara simbole. Celina svih tih simbola čini kulturu.
Ukratko ćemo objasniti četiri faze kroz koji je dinamičan, interaktivan odnos između:
a) pojedinca i
b) kulture i društva.
a) Hominizacija
”rođenjem čoveka, najpre, genetski donosi dispozicije, koje životom u zajednici razvija u opšte ljudske osobine. To čini fazu hominizacije, tačnije,’postojanje čovekom’. Dok se mladunčad životinja tako reći bez pripreme uključuje u život, ljudski podmladak je na startu sasvim nemoćan. Jedino uz pomoć kulture, u uslovima sistematskog i usmerenog rukovođenja od strane odraslih, dijete može da postane normalno ljudsko biće, da stekne govornu moć, predmetnu aktivnost i simbolizaciju”, kaže ruski kulturolog E. Sokolov.
b) Elementarna socijalizacija
Usvajanjem vec stvorenog kulturnog nasljeđa, tradicije individua se socijalizuje, stiče osnovu za uključenje u grupni život date kulture i društva.
c) Inkulturacija
U fazi inkulturacije ličnost se prema ponuđenom kulturnom nasljeđu odnosi aktivno. Ona ga stvaralački usvaja u zavisnosti od svojih najdubljih unutrašnjih opredeljenja, specifičnih sklonosti senzibiliteta. Dakle, ličnost istupa kao stvaralačka egzistencija.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari