Kupoprodaja u rimskom pravu

Kupoprodaja (emptio venditio) je konsenzualni potpuno dvostrano obavezujući kontrakt bonae fidei kojim se jedna stranka (prodavatelj, venditor) obavezuje prepustiti drugoj strani (kupac, emptor) mirno uživanje neke stvari, a druga strana se obavezuje platiti kupovnu cijenu.
Ugovor o kupo-prodaji je nesumnjivo najvažniji obligacioni odnos i vjerovatno smo barem jednom bili potpisnici ili svedoci potpisivanja takvog ugovora. Počev od najstarijih vremena, pa kroz cijelu rimsku istoriju, on je imao široku primjenu. Zbog tako široke prmjene, imao je bogatu istoriju i bio do najmanjih detalja razrađen i regulisan. Njegovi prvi počeci nalaze se trampi, U vrijeme kada Rimljani nisu poznavali novac, razmjena se vršila zamjenom stvari za stvar. Tragovi ovog prvog oblika korz koji je prošla kupo-prodaja zadržali su se vrlo dugo. Međutim, neposredna razmjena stvari za stvar kod Rimljana je bio isključivi oblik razmjene daleko prije perioda koji smatramo početkom rimske istorije, tj. sredine VIII vijeka prije nove ere. U navedenom periodu Rimljani su kao sredstvo razmjene koristili ponajviše stoku, koja je imala ulogu novca u tadašnje vrijeme. Otuda i nastaje riječ pecunia , što je rimski naziv za novac. Kako se razmjena razvijala, postojala je potreba da novac bude manjih dimenzija i lakši za transport, pa se ubrzo pojavljuje nova vrijednos u obliku bakrenih šipki.