Odlomak

UVOD:

U ovom seminarskom radu odradit ću temu legisakcioni postupak, koji je najstariji rimski građanski postupak. Obradit ću pojam litiskontestacije i objasnit ću vam vrste legisakcija: legis actio sacramento, legis actio per iudicis arbitrive, postulationem, legis actio per condictionem, legis actio per manus iniectionem, legis actio pignoris capionem, postupak per sponsionem.

 

 

 
LEGISAKCIONI POSTUPAK

Stvaranjem rimske države se potiskuju samopomoć, osveta i sila kao načini zaštite subjektivnih prava.Ipak zbog nerazvijenih funkcija državnog aparata dugo vremena su građanski postupak i samopomoć postojali kao alternativne mogućnosti prepuštene slobodnom izboru građana pojedinaca. Vremenom su uvidjeli da će ugrožene interese lakše ostvariti obraćanjem za zaštitu državnim organima, prvenstveno „kralju“ koji je uživao najveći ugled. U tim situacijama državni oragani nisu postupili po vlastitoj incijativi nego tek po pozivu stranaka u sporu, koji bi od njih tražili da utvrde koja je stranka u pravu i koliku naknadu na ime otkupa od prava na osvetu mora platiti krivac ( sustav dobrovoljne kompozicije je zamijenjen sustavom zakonske kompozicije kada je država počela propisivati visinu tog otkupa ). Premda su vršili ulogu suca, nositelji državne vlasti su postupili u ime društva samo kao privatni građani, ne u funkciji državnih organa. Zato presuda nije izvršena prinudom državnih organa, nego je njezina snaga počivala na običajima i moralnim shvaćanjima. Građanski postupak je postao jedinim sredstvom za zaštitu ugroženih prava tek nakon što je samopomoć zabranjena i reprimirana kao javni delikt ( crimen vis) na temelju Augustovih zakona ( leges Iuliae de vi publica et de vi privata ). Decretum divi marci donesen za vladavine Marka Aurelija u II. Stoljeću je zabranio i nasilno naplaćivanje dugova ( I.4.21; C.8.4.7;D.48.7.7 ). Primjena sile je dopuštena samo u slučajevima samoodbrane i krajnje nužde ( D.9.2.45.4 ), a i tad samo u granicama nužnih za odbijanje napada ili za spašavanje ugroženog dobra. Najstariji oblik rimskog građanskog postupka je bio legisakcioni postupak. Njegova osnovna obilježja su: dvodioba, samopomoć, strogi formalizam, arbitrarnost, nepostojanje pravnih lijekova ( nemogućnost žalbe ) i osobna ovrha. Legisakcioni postupak opisan je u četvrtoj knjizi Gajevih institucija a praznine tamošnjeg opisa nadopunjene su djelomično novim, t.zv. antinopulskim fragmentima Gajevih institucija iz g. 1933. Legisakcije svečane, do svake pojedine riječi tačno predviđene formule, što su ih stranke u postupku in iure imale naizust izgovoriti i popratiti eventualnim gestama, da bi osnovale proces ( izvršile litiskontestaciju ). Naziv  >> legis<< actiones  t.j >>zakonite << akcije tumači Gaj ( 4,11 ) time, što se te tužbe temelje na nekom zakonu ( uglavnom na zakoniku XII ploče ), odnosno time, što su legisakcije prilagođene riječima samih zakona te su bile nepromjenljive kao i same riječi zakona, zato bi na pr. tužitelj, koji je tužio zbog posjećene vinove loze, morao izgubiti parnicu već samo zbog toga, što je za vinovu lozu upotrijebio izraz >>vites<< ( loza), umjesto >> arbores << ( stablo ), jer je zakonik XII ploča predviđao samo akciju >> arboribus succisis <<  ( o posjećenim stablima ). Zakonski temelji postupka i njegov strogi formalizam bile su temeljne značajke legisakcionog postupka. Dvodioba postupka je posljedica nekadašnjeg običaja rimskih građana da se za pravnu zaštitu obraćaju „kralju“. Početkom republike postupak se odvijao kao postupak in iure i postupak apud iudicem ( in iudicio ). U postupku in iure stranke su išle pred magistrate ( koji su zamijenili reksa na čelu države ) čija je zadaća bila utvrditi je li zahtjev stranaka zakonit i dopušten i jesu li pravilno poduzete postupovne radnje. U početku su se pravosudnim poslovima bavili konzuli, ali je ubrzo pravosudna funkcija prešla na njihove zamjenike pretore koji su postali najvažnijim pravosudnim organima. Gradski pretor je bio nadležan u sporovima između rimskih građana, a peregrinski u sporovima između rimskih građana i peregrina i sporovima između peregrina. Stranke su se mogle obratiti pretoru samo u one dane koji su po rimskom kalendaru bili predviđeni za suđenje, morale su doći na određeno mjesto na rimskom forumu koje se zvalo „ius“ i morale su tačno izvršiti propisane radnje jer je najmanja greška dovodila do gubitka spora. Postupak pred pretorom obiljžava izrazit formalizam. Samopomoć se ogledala u tome što je tužitelj ( actor ) sam, bez intervencije državnih organa, dovodio tuženika ( reus ) pred pretora. Ova obaveza tuženika bila je utvrđena u početnim odredbama Zakonika XII ploča: „ si in ius vocat, ito“ ( Tab. 1.1: Ako je netko pozvan pred sud, neka ide.). Ako tuženik ne bi dobrovoljno pošao pred pretora, tužitelj ga je morao uhvatiti pred svjedocima i silom dovesti.Tužitelj je sam osiguravao dokaze i najzad sam izvršavao presudu. Nakon što bi pretor utvrdio da je tužbeni zahtjev zakonit,stranke su iznosile svoje zahtjeve i na kraju postupka in iure biran je sudac sa sudačkog popisa ( album iudicium ) kojom je pretor davao vlast da donese presudu ( iussus  iudicandi ). Zbog toga suđenje ima arbitrarni, izborni karakter jer je presudu donosio građanin-laik, a ne unaprijed određeni državni organ. Sustav rimskog postupka starijeg razdoblja se naziva ordoiudiciorum privatorum ( poredak privatnog sudovanja ) jer se postupak apudiudicem odvijao pred privatnim sucem-laikom ( osobom koja nije imala stručnu pravničku naobrazbu ).

Rating: 5.0/5. From 1 vote.
Please wait…

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Skripte

Komentari