Lokalna samoupra Republike Hrvatske

UVOD

Lokalna samouprava je autonoman sustav upravljanja lokalnim zajednicama, osnovanim na užim djelovima državnog teritorija. Lokalna samouprava istovremeno je osnovna organizacija vlasti. Razvijenost lokalne samouprave je i jedan od uvjeta demokracije i pravne države. Kako je samoupravljanje lokalnim zajednicama obično garantirano Ustavom, za državu ono znači obvezu da stvori uvjete za kontinuirano funkcioniranje lokalne zajednice kao cjeline.
Ustavom Republike Hrvatske propisano je da je u Republici Hrvatskoj državna vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom građanima na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Uspostava sadašnjeg sustava lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj započela je 1992. godine postavljanjem temeljnog zakonodavnog okvira te je sustav uspostavljen 1993. godine, stupanjem na snagu zakona kojima se uređuje teritorijalni ustroj, samoupravni djelokrug, izborni sustav, način financiranja lokalne samouprave, a oživotvoren provedbom prvih lokalnih izbora.
Jedinice lokalne samouprave su gradovi (127) i općine (428). U gradovima građani biraju Gradsko vijeće koje bira gradonačelnika i Gradsko poglavarstvo kao izvršne organe i koordinaciju gradske uprave u uredima.
U općinama Općinsko vijeće bira općinskog načelnika i Općinsko poglavarstvo za izvršne i upravne poslove.
Grad Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske, ima poseban status grada i županije, tako da je u Republici Hrvatskoj sveukupno 576 jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

POVIJESNI PREGLED

Put kojim je Hrvatska išla u razvijanju lokalne samouprave, a time i jačanju lokalne demokracije karekteriziralo je usitnjavanje lokalnih jedinica i nedovoljno kvalitetno utvrđivanje njihovog samoupravnog djelokruga. Postojanje malih lokalnih jedinica sa nedovoljnim financijskim potencijalom u početku, sprječavalo je da lokalna samouprava preuzme poslove i ovlasti. Zakonodavcu je ta činjenica ujedno i služila kao argument za zadržavanje poslova u nadležnosti tijela državne uprave. Tek kategorizacijom lokalnih jedinica i dodjelom statusa velikih gradova učinjen je značajan korak prema decentralizaciji poslova, ovlaštenja i financijskih sredstava na lokalne jedinice koje mogu inicirati izmjene zakonodavstva.
Od druge polovice 20 stoljeća pa do danas Hrvatska je imala i jednostupanjski i višestupanjski organiziranu lokalnu samoupravu. Prof. Željko Pavić navodi: „Praksa je pokazala da je sadašnji višestupanjski ustroj više posljedica loše utvrđenih kriterija prilikom određivanja statusa grada nego racionalnih odluka o biti primjenjenog rješenja. Dilema jedan tip lokalnih jedinica ili više tipova lokalnih jedinica temelji se na pitanju trebaju li gradovi, kao specifični oblik ljudskog habitata, različit od ostalih, ruralna naselja, imati poseban pravni status u sustavu lokalne samouprave ili ne. Politipska struktura lokalne samouprave sastoji se u tome da je zakonom utvrđen različit pravni položaj gradskih i negradskih lokalnih jedinica, pa tako postoje u pravilu dva tipa lokalnih jedinica na istom stupnju – gradske i negradske jedinice. Moguće je postojanje i više tipova lokalnih jedinica ako se pojedina, najčešće gradska naselja, međusobno dalje diferenciraju. Kod tog oblika organiziranja lokalne samouprave polazi se od pretpostavke da između različitih tipova lokalnih jedinica doista postoji razlika, dakle riječ je o sustavima u kojima je stupanj urbanizacije relativno niži, pa se smatra da je takvo diferenciranje opravdano. Budući da se u gradskim naseljima, za razliku od ruralnih općina, moraju obavljati poslovi koji su specifični za gušće naseljena područja, time se onda opravdava politipski ustrojen sustav lokalne samouprave.“
Najveći je i svakako najteži zadatak u budućnosti ishoditi potrebna financijska sredstva