Odlomak

 

1. UVOD

Najraniji zapisi o anatomskim opservacijama nalaze se u fragmentima Alkmeona, lekara, anatoma i fiziologa, Pitagorinog učenika, koji je već oko 500. godine p.n.e. vršio disekciju životinjskih leševa. Opisao je vidni živac i cev, koja spaja nosnu i ušnu šupljinu (danas poznata kao Eustahijeva tuba). U vreme, koje se u istoriji antičke Grčke naziva ,,Periklova era”, živeo je i radio Hipokrat (469-399 god.p.n.e.) koji se naziva ,,ocem medicine”. On je smatrao da organizam čoveka grade četiri tečnosti (krv, flegma, crna žuč i žuta žuč). Ostavio je za sobom čuvenu Hipokratovu zakletvu, koja sadrži osnovne principe lekarske etike tj. obavezuje lekare na savesno obavljanje lekarske dužnosti, čuvanje lekarske tajne i poštovanje svojih učitelja. Prvi koji je javno secirao čovečije telo bio je Herofil. Izneo je tvrdnju da je mozak centralni organ nervnog sistema i sedište inteligencije. Prvi je uočio prirodu nerava i razdvojio senzitivne od motornih nerava. Antička anatomija dostiže svoj vrhunac i svoj kraj sa Galenom (131-201 god.p.n.e.). Poneki njegovi nazivi su se održali i do dana današnjeg, a preko svojih dela je trajao punih 1300 godina. Anatomija srednjeg veka doživljava preporod u periodu 15. veka, dok savremena medicina 21. veka doživljava vrhunac uz koriščenje metoda mikrodisekcija, histoloških tehnika, elektronskih mikroskopija, rendgena, ultrazvuka, kompjuterizovane tomografije, nuklearne magnetne rezonance i tome slično.

Slika 1. Dr Willem van der Meer izvodi nastavu iz anatomije u XVII veku
1.1 Osteologija

Kosti su tvrdi organi koji zajedno grade skelet. Čovečiji skelet gradi oko 206 kostiju. Neke kosti su tako oblikovane i međusobno povezane da grade koštane duplje u kojima su smešteni organi. Na kostima su pripojeni mišići, čija kontrakcija uslovljava različite pokrete kostiju i delova tela. Iako su čvrsti organi, kosti mogu da menjaju oblik i građu delovanjem različitih faktora. Činjenica je da kosti zadebljavaju pri većem opterećenju jer se stvara dopunsko koštano tkivo, dok se suprotno, pri smanjenom opterećenju koštana masa smanjuje (kod različitih vrsta imobilizacija i u odsustvu gravitacije). Kost ima sposobnost da se regeneriše. U predelu preloma dolazi do uvećanja broja osteoblasta odnosno ćelija koje stvaraju koštano tkivo i dovode do njegovog zarastanja.

Prema obliku, kosti se mogu podeliti na duge (ossa longa), kratke (ossa brevia), pljosnate (ossa plana) i nepravilne (ossa irregularia).

• Duge kosti se nalaze u gornjim i donjim ekstremitetima. One imaju telo (corpus ili diaphysis) i dva okrajka. Gornji okrajak (extremitas ili epiphysis proximalis) i donji okrajak (extremitas ili epiphysis distalis).

• Kratke kosti se nalaze u šaci i stopalu, nazvane falangama, malih su dimenzija i različitih oblika. Svaka kratka kost kao pojedinačna ima malu pokretljivost, ali više ovih kosti spojene u jedan sistem daju mnogo veću pokretljivost nego što bi dala velika kost, na istom mestu.

• Pljosnate kosti imaju oblik ploča, one ograničavaju telesne duplje u kojima se nalaze osetljivi organi (mozak u lobanji) i služe kao potpora velikim organima (karlične kosti na dnu trbušne duplje).

• Nepravilnim kostima pripadaju kičmeni pršljenovi i neke kosti glave.

Kosti su izgrađene od dve vrste tkiva: čvrstog ili zbijenog (substantia compacta) i sunđerastog tkiva (substantia spongiosa). Čvrsto tkivo gradi površinski sloj kostiju. Kod dugih kostiju ovaj sloj je deblji u predelu tela, a sve tanji kako se prostire prema okrajcima.

Sunđerasto tkivo se nalazi ispod kompaktnog sloja kosti i ono je šupljikavo. Kroz središte tela kosti prolazi kanal (cavitas medullaris) ispunjen koštanom srži.

Do 18. godine života koštana srž u ovim kanalima je crvene boje, a posle biva zamenjena masnim tkivom koje čini žutu koštanu srž, dok u grudnoj kosti, rebrima, kičmenim pršljenovima, karličnim kostima i kostima lobanje ostaje crvena tokom celog života.

2. KOSTI KARLICE
2.1 Karlična kost (os coxae)

Karlična kost je parna, nepravilna kost. One grade prednji i bočne zidove karlice

(pelvis). Ima dve strane (spoljašnju i unutrašnju) i četiri ivice (gornju, donju, prednju i zadnju). Sastoji se iz tri međusobno srasle kosti koje su u detinjstvu do perioda puberteta povezane hijalinom hrskavicom. To su bedrena (os ilium), sedalna (os ischii) i preponska kost (os pubis). Njihov spoj je u vidu slova “ipsilon Y” i centar tog spoja gledano sa spoljašnje strane je i centar zglobne časice (acetabulum) preko koje se butna kost spaja sa karličnom. U zglobnu čašicu ulazi glava butne kosti (caput femoris). Zglobnu čašicu gradi jama istoimene čašice u samom centru (fossa acetabuli) koja je okružena mesečastom površinom (facies lunata). Ova površina ne okružuje jamu u potpunosti, na mestu gde to ne čini, na donjem delu jame, nalazi se usek zglobne čašice (incisura acetabuli). Na obodu čašice postoji greben (limbus acetabuli) koji je kao krov okružuje. U prednjem delu karlice, karlične kosti su međusobno povezane preko preponske sinfize (synphysis pubica), a u zadnjem delu, bedrene kosti se spajaju sa krsnom i indirektno, preko ligamenata, sa trtičnom kosti.

2.2 Bedrena kost (os ilium)

Bedrena kost je gornji, pljosnati deo karlične kosti. Na njoj razlikujemo udubljeniju unutrašnju i spoljašnju stranu koja gradi krov zglobne jame. Na spoljašnoj strani, iznad zglobne jame nalaze se tri sedalne linije koje obeležavaju pripojna mesta tri sedalna mišića. Idući od pozadi ka napred to su: zadnja (linea glutea posterior), prednja (linea glutea anterior) i donja sedalna linija (linea glutea inferior).

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari