Odlomak

EDUKACIJA O PREVENCIJI INTRAHOSPITALNIH INFEKCIJA
Uvod
Bolnička (nozokomijalna, intrahospitalna) infekcija je infekcija nastala kod bolesnika i osoblja u bolnici ili nekoj drugoj zdravstvenoj ustanovi. Ispoljava se kao lokalno ili sistemsko oboljenje (stanje) koje je rezultat reakcije organizma na prisustvo infektivnog agensa (jednog ili više) ili njihovih toksina, a koje kod bolesnika nije bilo prisutno, niti je on bio u inkubaciji prilikom prijema u bolnicu ili neku drugu zdravstvenu ustanovu. Ovu međunarodno priznatu definiciju ustanovili su stručnjaci iz Centara za kontrolu bolesti (CDC) u Atlanti 1988. Godine. Po novijoj definiciji intrahospitalna infekcija se definiše kao bolest koja se razvila nakon 48 sati boravka u bolnici, a nije postojala, niti je bila u fazi inkubacije u momentu prijema radi ispitivanja i/ili lečenja. Procenjuje se da se bolničke infekcije javljaju kod  5-10% hospitalizovanih bolesnika. Učestalost i tipovi intrahospitalnih infekcija nesumnjivo zavise od mnogih faktora: profila bolnice, imunskog stanja obolelih, bolničke higijene, obučenosti personala, usvojene ili neusovojene doktrine primena antibiotika u preventivne i kurativne svrhe, itd. Njihova pojava komplikuje tok i ishod osnovnog oboljenja ( povećava morbiditet i mortalitet), produžava vreme lečenja i znatno povećava materijalne troškove.

 

 

 

 

Etiologija intrahospitalnih infekcija 
Izazivači intrahospitalnih infekcija mogu biti gotovi svi mikroogranizmi: bakterije, virusi, gljivice i paraziti. Vrste bakterija, koje uzrokuju bolničke infekcije, su se vremenom menjale u zavisnosti od primene antibiotika i primene novih dijagnostičkih i terapijskih, često agresivnih procedura koje dovode do prekida/lezije sluznica i kože.Bitne karakteristike bakterija izazivača intrahospitalnih infekcija su: rezistencija na antibiotike ( često i multipla rezistencija ), pojava zavisnosti od antibiotika i otpornost na dezinfekciona sredstva. Najčešći izazivači intrahospitalnih infekcija su: Escherichia coli, koagulaza negativne stafilokoke i Staphilococcus aureus (posebno meticilin rezistentni sojevi stafilokoka), Enterococcus sp., Psuedomonas auriginosa,  Acinetobacter spp., Klebsiella pnuemoniae, Enterobacter sp., Proteus mirabilis, Serratia sp., i  anaerobne Gram pozitivne bakterije ( Propionibacterium sp., Bacteroides sp.). Poslednjih godina uzroćnici IHI su i Legionalla sp., Clostridium difficile, Corynebacterium jejunum i Micoplasma hominis.
Prema svom poreklu, intrahospitalne infekcije mogu biti endogene ili egzogene. Endogene infekcije su izazvane mikroflorom samog bolesnika, dok su egzogene infekcije uzrokovane mikroorganizmima iz bolničke sredine: drugi bolesnici, zdravstveno osobolje, posetioci, bolnički prostor, medicinski instrumenti i oprema.
Posebna se pažnja pri izučavanju intrahospitalnih infekcija pridaje tzv.primarnim bakterijemija koje se uglavnom vezuju za katetere ili tubuse, odnosno izvor infekcije se nalazi na koži pacijenata, bolničkog osoblja ili redje u spoljnoj sredini.Opšte prihvaćen i u praksi dokazan stav je da je dužina boravka katetera u krvnom sudu direktno proporcionalna nastanku infekcije.Po rezultatima više istraživanja bezbedan period, odnosno period u kojem se ne razvija infekcija je do 3 dana od momenta insercije katetera. Kada su u pitanju urinarni kateteri, infekcija je gotovo izvesna kod svih bolesnika koji su kateterizovani 30 dana.
Transmisija infektivnih agenasa može biti uobičajena, kao i kod nehospitalizovanih bolesnika: kapljičnim (aerogenim) i fekalno-oralnim putem. Medjutim, ono što je specifično za intrahospitalne infekcije  je prenos infekcija putem: dijagnostičkih procedura: endoskopije, laparskopije, biopsije, lumbalne punkcije,itd, terapijskih procedura: plasiranjem katetera, tubusa, veštačkom ventilacijom, hemodijalizom, inj. (i.v, i.m.), kontaminiranim infuzionim rastvorima, itd., transfuzijama krvi i njenih derivata, transplantacijom organa i tkiva.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari