Odlomak

SAŽETAK

 

Degenerativno oboljenje intervertebralnog diskusa je najčešće oboljenje lumbalne kičme koje dovodi do nastanka bola i ukočenosti u donjem dijelu leđa, osjećaja nestabilnosti, smanjene pokretljivosti, smanjene mišićne snage i elastičnosti, narušenog hoda i ravnoteže. Lezija intervertebralnog diskusa pored bolova, prouzrokuje strah, nesposobnost za rad, socijalnu i životnu nesigurnost a  najvećem broju slučajeva pogađa osobe iznad 30 godine života. Fizioterapija zauzima posebno mjesto u liječenju pacijenata sa degenerativnom bolešću diskusa. Ciljevi fizioterapije u liječenju lumbalne degenerativne bolesti diskusa i njenih posledica,  jesu smanjenje tegoba, olakšanje oporavak i poboljšanje kvalitet života pacijenta. Metode fizioterapije koje se primjenjuju su, kineziterapija, fizikalni modaliteti, hidrokineziterapija i mehanoterapija, a sve u cilju oporavka pcijenta i postizanja dugoročnih rezultata. Važan dio fizioterapijskog liječenja zauzima edukacija pacijenta o zaštitnim položajima koji će smanjiti nepovoljno djelovanje mehaničkih sila na degenerativno izmijenjen diskus i spriječiti pojavu recidiva bolesti. Edukacija pacijenata zajedno sa metodama fizioterapije čini kompletan tretman koji poboljšava trenutno stanje pacijenta, otklanja tegobe na duži vremenski period i spriječava progresiju bolesti, a sve ovo vodi vraćanju pacijenta u društvenu zajednicu.

1.UVOD

 

Degenerativno oboljenje intervertebralnog diskusa je najčešće oboljenje lumbalne kičme koje se obično javlja nakon 35. godine života. Degeneracija predstavlja propadanje intervertebralnog diskusa u početku, sa pratećim propadanjem okolnog tkiva i hipertrofijom rubova kosti u kasnijim stadijumima.

Ovo oboljenje dovodi do nastanka bola i ukočenosti u donjem dijelu leđa, osjećaja nestabilnosti, smanjene pokretljivosti, smanjene mišićne snage i elastičnosti, narušenog hoda i ravnoteže. U težim slučajevima degenerativne promjene na diskusu dovode do nastanka spondilolisteze, diskus hernije, spinalne stenoze i radikulopatije.

Zbog ozbiljnih posledica do kojih dovodi degenerativna bolest intervertebralnih diskusa zahtijeva detaljnu i adekvatnu terapiju. Najznačajniju ulogu u tretmanu degeneracije diskusa ima fizioterapija, koja se fokusira na otklanjanje simptoma i problema nastalih kao posledica bolesti kao i na funkcionalno osposobljavanje pacijenata. Da bi fizioterapija mogla adekvatno da se sprovede potrebno je napraviti detaljan pregled i plan terapije. Glavna metoda fizioterapije jeste kineziterapija, a pored nje u liječenju degenerativne bolesti diskusa se primjenjuju i fizikalni modaliteti, hidrokineziterapija i mehano terapija. Još jedna vrlo važna metoda fizioterapije jeste edukacija pacijenta sa kojom se sprečava nastanak povreda, usporava degeneracija, spriječava ponovno javljanje simptoma i omogućava održavanje postignutih rezultata.

Ovaj rad će govoriti o degenerativnoj bolesti diskusa lumbalne kičme, problemima koje degeneracija diskusa izaziva kao i o terapiji istih. Rad će posednu pažnju posvetiti fizikalnoj terapiji i u okviru nje kineziterapiji.

 

 

 

  1. ANATOMIJA I FIZIOLOGIJA INTERVERTEBRALNOG DISKUSA

 

Intervertebralni disk je sačinjen od nekoliko struktura, uključujući nucleus pulposus, koji predstavlja tečni popunjeni centralni dio diska, i anulus fibrosus, seriju elastičnih vlakana koja okružuju jezgro. Disk je obložen i iznad i ispod sa hrskavičavim pločama. Ove ploče su vezane za površinu tijela vertebralnih pršljenova. Unutrašnja tečnost jezgra je okružena sa zonom iregularnih traka vezivnog tkiva koje su takođe bogate tecnošću i okružene su sa lamelama anulus fibrosusa.  Ukupan oblik jezgra oponaša tijelo i zauzima 25% od ukupne površine diska. Fluidna masa  nucleus pulposus je sastavljena od koloidalnog gela. Relativna veličina nucleus pulposusa i njegov kapacitet da preuzme vodu je najveći u cervikalnom i lumbalnom dijelu kičme. Pogodno je za njegovu suštinsku funkciju  da bude otporan  i da redistribuira kompresivne sile unutar kičme. Zbog njihovog visokog sadržaja vode i plastične prirode, njegove funkcije slijede zakone hidrodinamike. Tipično, nucleus pulposus zauzima ekcentričnu poziciju u granicama anulusa, uglavnom blizu zadnje margine diska. Kao avaskularan, nukleus zavisi od ishrane i od njegove razmjene tečnosti kroz hrskavičave krajnje ploče sa vaskularizovanim tijelom pršljena. Tendencija imbibitacije tečnosti kroz jezgro je najveća kada je težina reducirana (kao na spavanju). Kao rezultat, mladi su obično viši ¼, 1/3 inch-a izjutra u odnosu na ostatak dana. Tokom dana tečnost diska je izražena da bi kompletirala nutritivni ciklus. Pored toga što je izražena tečnost može biti premještena pod pretpostavkom specifične posture. Primjeri ovoga uključuju gubitak normalne lordoze u vezi sa savijenim položajem tokom rada u bašti ili bočni pomak u vezi sa niskom povredom leđa. Mukopolisahardni gel mijenja svoje biohemijske karakteristike usled oštećenja i starosti. Ove biohemijske povrede smanjuju sposobnost vezivanja vode nukleusa. Normalno, jezgro sadrži 70%-85% vode, tako da djeluje kao distributer sile na nivou kičmenog stuba. Kako disk postaje suvlji tako se smanjuje i njegova elastičnost, gubi svoju sposobnost čuvanja energije i da distribuira stresove i stoga je manje sposoban da izdrži opterećenje.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari