Postoperativna rehabilitacija nakon ugradnje totalne endoproteze kuka (bilateralna)

Postoperativna rehabilitacija nakon ugradnje totalne endoproteze kuka (bilateralna)

SAŽETAK

U ovom radu prikazan je postoperativni postupak rehabilitacije nakon obostrane ugradnje totalne endoproteze kuka.U radu su navedena patoanatomska stanja zgloba kuka kao i biomehanički aspekt usljed insuficijencije određenih mišića zgloba kuka.Opisana je sekundarna koksartroza kao glavni uzročnik degenerativnih promjena zglobne hrskavice koja se kasnije manifestira oštećenjem funkcije zgloba kuka. Program rehabilitacije detaljno je opisan od nultog postoperativnog dana do konačnog uspostavljanja svih funkcija u zglobu kuka. Naveden je i ubrzani postoperativni program rehabilitacije koji zahtjeva određena psiho – fizička stanja pacijenta za sigurnu provedbu.

1. UVOD

Prva nastojanja uspostavljanja gibljivosti zgloba kirurškim putem potječu iz 19.stoljeća. Barton (1826) i Rodgers (1830) pokušali si intertrohnternom osteotomijom ostavariti pseudoartrozu i određenu pokretljivost kod ankiloze kuka ali s prolaznim rezultatom. Ove metode preoblikovanja osteotomijom ili resekcijom kosti dugo su bile jedine i nepovoljne metode kirurškog uspostavljanja funkcije zgloba. Početkom 20.stoljeća češće su se počeli koristiti inetrpozitumi kako bi se spriječilo zarašćivanje reseciranog ili rekonstruiranog dijela zgloba. Pretpostavlja se da je prvu opću interpozicijsku artroplastiku izvršio Rehn u Freiburgu početkom 30-tih godina prošlog stoljeća. Niti ova metoda nije se pokazala uspješnom posebno kada se primjenjuje na velike zglobove. Kasnije su se počeli primjenjivati interpozitumi s različitim anorganskim tvarima kao šta su zlato, srebro, celuloid, najlon i drugo također s lošim ishodom.Tek je Smith – Petersen 1933.godine primjenio svoj „cup-plastik“ kao oblikovanog interpozituma metala, između čašice i glave bedrene kosti, postigao bolje i trajnije rezultate. Prvu totalnu artroplastiku kuka izvršio je Wiles 1938.godine u Londonu sa implatantom koji se sastojao od dvije čelične komponente. Prije nego što se spoznalo da samo totalna endoproteza kuka koja se sastoji od acetabularnog i bedrenog dijela može osigurati dugotrajan uspjeh u lječenju čitavo desetljeće i pol provodila se ranije gotovo isključivo hemiartroplastika u lječenju zglobu kuka. Sve su endoproteze u tim postupcima implatirane bez cementa imale su udubljenja na truplu koji su pojačavali fiksaciju urastanjem kosti u endoprotezu. Razvijani su modeli endoproteza sa različitim pristupima pričvršćivanja na koštanu masu međutim bez očekivanih rezultata. 1960. godine dolazi do upotrebe koštanog cementa kod kojega se povećava površina opterećenja a kod upotrebe navoja ona se koncentrira na jednoj točci. Ranih 60-tih znanstvenik iz SSSR-a razvio je posebne bescementne endoproteze no većina ih je kasnije zamijenjena zbog nestabilnosti. Ring je 1964. godine uveo totalnu bescementnu endoprotezu kuka koristeći metal-metal endoproteze sa acetabularnom fiksacijom. Smanjenjem veličine glave endoproteze i uvođenjem acetabularne komponente od politilena velike gustoće 1962. nastao je implatant koji je stvorio temelje kasnije modernih dizajna endoproteza.