Rad sa detetom sa posebnim potrebama: Umerena mentalna retardacija

Obrazovanje u našoj zemlji je prošlo kroz određene reforme i novi zakoni naglašavaju slobodno i obavezno obrazovanje za svu djecu i u određenoj mjeri regulišu pitanje inkluzivnog i integrisanog obrazovanja.
Prvi koraci za unapređenje inkluzivnog obrazovanja je prepoznavanje inkluzije kao procesa kojem je dijete u centru pažnje, osnaživanje i edukacija onih koji direktno rade na edukaciji djece, edukacija roditelja o tome kako da objektivno sagledaju probleme sa kojima se susreću i učestvuju u njihovom rješavanju.
Inkluzija počinje priznavanjem razlika između učenika. Izgradnja inkluzivnog pristupa nastavi i učenju poštuje takve razlike i zasniva se na njima. To unosi značajne promjene u ono šta se dešava u učionici, nastavničkoj zbornici, školskom dvorištu, ali i u odnosima sa roditeljima. Dijete je kompletna ličnost i rad na prepoznavanju i smanjuju teškoća za jednog učenika može biti koristan mnogim drugim učenicima.
Na djecu s posebnim potrebama se različito gledalo kroz razvoj društva i odnos prema njima je varirao od potpunog odbacivanja, preko jednog ambivalentnog odnosa do stava prihvatanja.
Predmet specijalnog vaspitanja tradicionalno pokriva populaciju djece sa smetnjama u razvoju, a posljednjih godina se nastoji afirmirati i u odnosu na djecu natprosječnih sposobnosti, te one sa specifičnim teškoćama u učenju koja zbog školskog neuspjeha nerijetko napuštaju školu.