Medicinsko odlučivanje

Odlučivanje je sastavni i inherentni dio medicinske profesije. Nakon što se obavijestio o prirodi poremećaja ili bolesti, a što iziskuje posebne komunikacijske vještine (medicinska komunikologija), prezentirane fenomene simptome i znakove (semiologija), liječnik logički raspoređuje u dijade, trijade, tetrade, da bi uz pomoć induktivnog i deduktivnog mišljenja i zaključivanja dospio do srži problema koji rješava (rješavanje problema). U svom rezoniranju, liječnik koristi i neka opća načela mišljenja, poznata pod imenom heuristika (opća i klinička psihologija), koja su dijelom svojstvena svim ljudima, a dijelom su rezultat nagomilanog kliničkog iskustva u radu sa sličnim bolesnicima.
U kognitivne liječničke sposobnosti, koje osvjetljava psihologija, spadaju još intucija, mašta, predikitivne vještine itd. Dobijene podatke od pacijenta i o pacijentu, koji čine bazu podataka, liječnik evaluira i iz njih procesira informacije koje su mu neophodne da bi mogao postaviti dijagnozu i odrediti adekvatno liječenje (medicinska informatika). U razmatranju aktuelnog problema i njegovog rješavanja, liječnik bira najvjerovatniju hipotezu, a odbacuje manje vjerovatne. Postupak prosudivanja temelji se na dva pristupa: kategoričkom i probabilističkom, pri čemu liječnik u prvom slučaju upotrebljava heuristička pravila, a u drugom, procjenjuje vjerovatnoće medicinskih događaja i na uvjerenju gradi najoptimalniji dijagnostički i terapijski izbor (kliničko odlučivanje). Neke se odluke ne odnose samo na dijagnozu i terapiju, već duboko zadiru u najdublje vrijednosti bolesnika, tako da teorija medicinskog odlučivanja imlicira i etičke odluke koje mogu biti posebno teške (klinička etika).
S druge strane, neke kliničke odluke zahtijevaju upotrebu skupih procedura, tehnika i tehnologija, što u vrijeme ograničenih resursa za zdravstvenu zaštitu, može imati dalekosežne posljedice (medicinske tehnologije i zdravstvena ekonomika). U procesu odlučivanja liječnik rijetko radi sam. Obično surađuje s kolegama da bi zajednički donijeli odluku, bilo za jednog, bilo za više bolesnika, dok na višim razinama odlučivanja, liječničke odluke poprimaju političku dimenziju (teorija organizacije, socijalna psihologija, organizacijska psihologija, zdravstvena politika). Rješavanje problema (a ne postavljanje dijagnoze!) iziskuje neprekidan protok informacija.