Odlomak

Eksperiment je naučno projektovan ogled (pokus, proba …), koji obuhvata sistem operacija,
algoritama i eksperimentalnih tehnika, radi ispitivanja nekog objekta pod tačno utvrĎenim
režimima i uslovima. Eksperimentalni metod se temelji na empiriji (iskustvu) i indukciji kao
posebnom naučnom metodu.
Eksperiment se koristi u završnom stadijumu istraživanja i tada pretstavlja ključni kriterijum
provere istinitosti teorija i hipoteze. Eksperiment je istovremeno i metod naučnog saznanja o
pojavama u objektivnom svetu jer predstavlja izvor novih teorijskih saznanja. Prednosti
eksperimenta kao spoznaje su sledeći:
1. Objekti (pojave, procesi, sistemi i sl.) mogu se proučavati u „čistom” obliku odnosno bez
sporednih, manje važnih faktora.
2. Moguće je istraživanje objekata u ekstremnim uslovima, daleko izvan prirodnog stanja
prodirući tada u dubine mehanizama i zakonitosti.
3. Mogućnost realizovanja principa ponovljivosti, znači da se eksperiment može ponoviti i
dobiti iste rezultate.
Na osnovu prirode objekta ispitivanja eksperimenti se mogu podeliti na:
• Eksperimente na realnom objektu,
• Eksperimente na modelu i
• Eksperimente na računaru.
Prema stadijumu ispitivanja objekata eksperimenti se dele na:
1. Laboratorijske eksperimente,
2. Eksperimente na opitnom (probnom) stolu i
3. Industrijske ekspermente.
MeĎu glavne ciljeve eksperimentalnog metoda spada otkrivanje prirodnih zakona, odnosno
uzročno posledičnih veza meĎu objektima, procesima i pojavama u prirodi.
Nove, savremene, merno-računarske tehnike i tehnologije, sve izraženiji ekonomski i
tehnički zahtevi (smanjenje broja, trajanja i troškova eksperimenata, podizanje nivoa kvaliteta i
pouzdanosti merenja i sl.) i razvoj regresione i korelacione analize uslovili su razvoj nove
metematičke teorije eksperimenata-DoE metoda sa posebnim naglaskom na teoriji planiranja
eksperimenata.
Visoka škola tehničkih strukovnih studija – Čačak 2016./2017.
Eksperimentalna merenja
4
2. EKSPERIMENTALNA ISTRAŢIVANJA
U teoriji eksperimentalnih istraživanja razvijeni su različiti metodi analize i rešavanja
složenih zadataka istraživanja, kao što su:
matematičko modeliranje pojava, procesa i sistema u prostoru i vremenu,
proučavanje mehanizama pojava i procesa i
optimalno upravljanje procesima i sistemima.
2.1. Modeliranje pojava, procesa i sistema
Za modeliranje i optimizaciju realnih procesa, sistema i objekata razvijaju se i primenjuju
različiti fizički i matematički modeli.
Fizički modeli su objekti, sistemi i generisani procesi, formirani na principima teorije
sličnosti tako da sve pojave, indetifikovane na modelu, po svojoj fizičkoj prirodi odgovaraju
pojavama na realnom objektu.
Matematički modeli, u vidu jednačina ili sistema jednačina, su apstraktni, analitički iskaz
fizičkih, geometrijskih i drugih karakteristika realnog sistema. Njima se iskazuje i simulira
ponašanje realnih sistema, procesa ili objekta.
Izbor matematičkog modela je rezultat poznavanja prirode objekta, preliminarnih
istraživanja, poznavanja teorije planiranja eksperimenta, sistematske identifikacije vrste i nivoa
variranja uticajnih faktora (parametara) itd. Tačnost i kvalitet matematičkog modela ne zavisi samo
od složenosti izabrane funkcije, već i od broja intervala variranja uticajnih faktora. Tačnost se
povećava izborom većeg broja uticajnih faktora i smanjenjem intervala njihovog variranja.
MeĎutim, to dovodi do složenije eksperimentalne procedure, povećanja utroška resursa (materijala,
energija…) i vremena realizacije eksperimenta. Istovremeno, opštost matematičkog modela je
ograničena na intervale variranja uticajnih faktora tako da model važi za izabrani eksperimentalni
prostor.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 28 stranica
  • Eksperimentalna merenja -
  • Školska godina: -
  • Seminarski radovi, Skripte, Mašinstvo
  • Srbija,  Čačak,  Visoka škola tehničkih strukovnih studija u Čačku  

Više u Mašinstvo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari