Odlomak

1. Uvod
Ombudsman je poseban organ parlamenta sa specifičnim ovlašćenjima za zaštitu zakontosti. Retko koja institucija je doživela tako veliku popularnost i rasprostranjenost kao institucija ombudsmana. Razvoj novih oblika kontrole rada državnih organa u svetu, naročito je podstaknut od sredine šezdesetih godina 20. veka kada je došlo do nagle ekspanzije institucije ombudsmana kao „sui generis“ tela.
Ovlašćenja ombudsmana, od njegovog nastanka u Švedskoj pa do danas nisu se značajno izmenila. Danas ovu instituciju poznaje gotovo 140 zemalja, a njihova funkcija je da ispituje „da li je državni organ ili organizacija koja vrši javna ovlašćenja zakonito i pravilno rešavala o nekom pravu ili interesu građana“, a ako nije, onda da zahteva da se greška ispravi i predlaže način za to. Zaštitnik kontroliše ne samo formalno poštovanje zakona, već i etičnost, nepristrasnost i korektnost u radu kao i poštovanje dostojanstva pojedinca u kontaktu sa javnom administracijom. Mora da reaguje uvek kada su prava građana uskraćena zbog samovolje, nemara, birokratske arogancije, opstrukcije, diskriminacije, korupcije ili drugih nesavesnosti i nezakonitosti.
U uporednom pravu se koriste različiti termini za ombudsmana: komesar parlamenta, zaštitnik građana, pravobranilac prava građana, medijator, narodni zastupnik, komesar. Ombudsman je danas institucija zaštite ljudskih prava i prava građana, na sličan način kao što je početkom prošlog veka sudstvo bilo institucija zaštite zakonitosti i uređenja pravne države.

2. Pojam i istorijski razvitak ombudsmana
Ombudsman je švedska reč i prevodi se kao zastupnik ili poverenik. Ombudsman kao pojam danas je prihvaćen u velikom broju zemalja, i koristi se u gotovo izvornom, neizmenjenom obliku.
Istorijski posmatrano i u antičkom dobu postojale su slične institucije koje su imale za cilj da zaštite običnog građanina od samovolje vladara. Savremena institucija ombudsmana nastaje u Švedskoj 1809. godine, kada je u švedskom ustavu uređeno osnivanje institucije parlamentarnog zastupnika pravde. U post-feudalnim političkim borbama između tadašnjeg švedskog kralja-apsolutiste i parlamenta kao predstavnika naroda, ombudsman je bio specijalni poverenik parlamenta koji je imao zaduženje da prati kako se od strane kralja i uprave sprovode zakoni koje je švedski parlament donosio.
Osnovna ovlašćenja švedskog parlamentarnog ombudsmana sastojala su se u tome što je od upravnih vlasti mogao tražiti podatke i objašnjenja zašto se pojedini zakoni uopšte ne primenjuju ili se ne primenjuju na valjan način, kao i da pokreće odgovarajuće postupke radi utvrđivanja odgovornosti službenika državne uprave. O svojim nalazima, ombudsman je podnosio izveštaj parlamentu, koji je na osnovu toga mogao da postavi pitanje poverenja pojedinim kraljevim ministrima.
Do današnjeg dana istoričari su podeljeni oko toga šta je tačno uslovilo i koje su društvene i istorijske okolnosti dovele do osnivanja ove institucije u Švedskoj. Moglo je biti da je u pitanju vekovna tradicija Šveđana u poštovanju vladavine prava i individualnih ljudskih prava, ili je u pitanju bila akutna borba za vlast između švedskog kralja i parlamenta. Na kraju, kraljeva snaga je znatno smanjena i parlament dobija pravo da izabere parlamentarnog zastupnika pravde koji će vršiti nezavisnu kontrolu nad upravom i sudovima.
Prema švedskom modelu, ombudsman uživa široka ovlašćenja. On vrši kontrolu ne samo nad centralnim organima vlasti i administracije, već i nad sudovima, lokalnim organima uprave, oružanim snagama, pa čak i nad zvaničnicima državnih preduzeća. Za ovu svrhu ombudsman ima dosta metoda uticaja u svom arsenalu:
• pravo na neograničen pristup dokumentima, uključujući i poverljiva dokumenta,
• pravo na zakonodavnu inicijativu,
• pravo da pokrene disciplinski postupak protiv službenih lica koja ne ispunjavaju svoje obaveze,
• pravo da predloži tužiocu da preduzme zakonske mere protiv funkcionera koji nesavesno obavljaju svoje dužnosti.

Institucija ombudsmana kao poseban oblik kontrole uprave neposredno je povezana sa idejom ostvarivanja i zaštite ljudskih prava. Zbog toga se ombudsman danas najčešće definiše kao zastupnik prava građana. Ideja ljudskih prava javlja se u najrazličitijim formama ljudskog života i stvaralaštva,između ostalog, u umetnosti i književnosti, zakonodavstvu i pravu, filozofiji i religiji, običajima i politici itd. Potreba za zaštitom ljudskih prava, ali i potreba za novim ”spoljnim” oblicima kontrole i nadzora uprave, u skladu sa savremenim konceptom države blagostanja, u kome čovek zauzima centralno mesto, nametnulo je potrebu da se pronađu novi mehanizmi zaštite ljudskih prava, pre svega od nezakonitog i nepravilnog rada organa uprave.
Uobičajeno je da zakonodavna vlast imenuje/bira ombudsmana, ali nakon toga ne može da utiče na njegov rad. Ombudsman bi trebalo da je samostalan i nezavisan organ koji arbitira između izvršne vlasti i pojedinaca. Kako se koncept institucije ombudsmana širio svetom, tako se i menjao, odnosno, prilagođavao potrebama pojedinačnih sistema, pa tako danas imamo ombudsmane na različitim nivoima vlasti. U svakom slučaju, Švedska je zemlja u kojoj je rođena institucija ombudsmana sa stanovišta savremenog shvatanja uloge i značaja ove institucije. Sve do 1920. godine, kada je ombudsmana uspostavila i Finska, Švedska je praktično bila i jedina zemlja koja je uspostavila ovu instituciju.11 Danas, više od 120 država na svim kontinentima poznaje instituciju ombudsmana.

No votes yet.
Please wait…

Detalji dokumenta

Više u Pravo

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari