Nasilje u obitelji

1. Uvod
Nasilje nad djecom, povijesno poznata pojava koja je stara koliko i ljudska civilizacija, ostavlja višestruke, dugotrajne i krajnje ozbiljne posljedice na budući razvoj djeteta, a nerijetko se okončava i smrtnim ishodom. Nasilje nad djecom obuhvaća sve oblike fizičkog ili psihičkog (emocionalnog) nasilja, seksualnu zloupotrebu, zanemarivanje ili nemaran postupak, kao i neku drugu eksploataciju, što dovodi do stvarnog ili potencijalnog narušavanja djetetova zdravlja, ostavljajući teške posljedice na psihofizičko i socijalno funkcioniranje i razvoj djeteta. Poznat je i fenomen transgeneracijskog prenošenja nasilja, gdje žrtve nasilja u prvoj sljedećoj generaciji i sami postaju zlostavljači. Stoga je mogućnost ranog otkrivanja nasilja nad djecom od strane nastavnog i odgojnog osoblja (odgajatelja, učitelja, psihologa) nesumnjivo vrlo velik.
Kroz povijest se bilježe različiti oblici iskorištavanja i nasilja nad djecom, od blažih fizičkih kazni do onih najekstremnijih, koje za posljedicu imaju smrt djeteta. Dosta dugo kazna je bila sastavni dio odgojnog procesa. Društvena vidljivost takvog nehumanog postupanja s djecom, usprkos njegovim dubokim povijesnim korijenima, zapaža se tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Istraživanja nasilja nad djecom intenzivno su se počela provoditi nakon rada koji su objavili Kempe i sur., a u kojem je definiran sindrom pretučenog djeteta.
Tako se danas nasilje nad djecom promatra kao kontinuum nehumanih odnosa, koji se kreću od zapostavljanja – nedovoljna briga za razvojne potrebe i ličnost djeteta, preko zanemarivanja – odsustvo ili skučene mogućnosti zadovoljavanja razvojnih i osnovnih potreba i socijalne sigurnosti djeteta, do zlostavljanja– ugrožavanje psihičkog i fizičkog integriteta djetetove ličnosti i napad na njegovu samosvojnost i posebnost. U suvremenoj literaturi srećemo sveobuhvatan pojam zloupotreba i zanemarivanje djece, koji objedinjuje sve oblike nasilja nad djecom.
2. Teorijske osnove objašnjenja nasilja nad djecom u obitelji
Razvoj teorijskih modela objašnjenja nasilja nad djecom započeo je modelima koji su nasilje nad djecom pripisivali jednom uzroku. Neki autori (Browne i Herbert, 1997.) teorijske modele nasilja nad djecom dijele u dvije skupine: sociološke i psihološke modele.
Sociološki modeli uglavnom su orijentirani na objašnjenje nasilja nad djecom kroz faktore stresa u obitelji ili opisuju faktore stresa kao manifestacije kulturalnih vrijednosti koje oblikuju strukturu obitelji. Psihološka objašnjenja nasilja u obitelji mogu se podijeliti na modele temeljene na individualnim karakteristikama i interaktivne modele. Psihobiološki modeli temelje se na traženju određenih osobina ličnosti ili bioloških faktora kao uzročnika nasilja nad djecom.
U novije vrijeme sve prisutniji su tzv. integrativni modeli objašnjenja nasilja nad djecom u obitelji. Ovi modeli nisu fokusirani na određenu individualnu ili društvenu karakteristiku, već pokušavaju objasniti nasilje u obitelji kao složeni odnos interakcija na razini okolina-roditelj-dijete.
3. Kako obitelj utječe na pojavu nasilja nad djecom
Teorijska razmatranja i istraživanja pokazuju da psihičko zdravlje odrasle osobe ovisi o nasljeđu i uvjetima u kojima se određena osoba razvijala kao dijete. Zdrava obiteljska sredina, kao primarna društvena skupina, jedina je pogodna za normalan razvoj djetetove ličnosti. To je sredina u kojoj postoje ljubav, međusobno povjerenje i razumijevanje kako između samih roditelja tako i između roditelja i djece. Djetetu se pruža sigurnost i osjećaj da je u njoj najzaštićenije. U takvoj obiteljskoj atmosferi dijete će se osjećati prihvaćeno i voljeno.
Međutim obiteljska sredina ujedno može biti i izvor djetetove najintenzivnije ugroženosti. Status djeteta, koji je praćen izraženom zavisnošću i bespomoćnošću, sa sobom nosi i rizik njegove viktimizacije različitim vidovima nasilja. S obzirom na razvojne specifičnosti, emocionalnu povezanost, odnose povjerenja i potrebu čuvanja i usmjerenja, djeca su u okviru obiteljskog sustava izložena riziku od neposredne i posredne viktimizacije nasiljem. To znači da dijete može biti viktimizirano neposredno, kada je ono izravna žrtva nasilja, ili posredno, kada je svjedok nasilja izvršenog nad drugima članovima obitelji. Neposredno dijete može biti izloženo fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju, pri čemu moramo imati u vidu da su te tri forme tijesno povezane. Većina autora ističe da su psihički indikatori najbolji znak postojanja i ostalih vidova nasilja nad djecom (Milosavljević, 1998, 42). Roditelji koji zlostavljaju djecu, ustvari, ne pružaju djeci zdravu obiteljsku sredinu u kojoj postoji ljubav, povjerenje i razumijevanje. Oni im, naime, pružaju neprihvatljiva ponašanja koja se manifestiraju kao ignoriranje, zastrašivanje, prijetnje, odbacivanje, teroriziranje i slično. Takva će sredina sigurno negativno utjecati na djetetovo psihičko zdravlje. Zato se u teoriji iznosi čitav niz duševnih poremećaja koji su začeti u nepovoljnim obiteljskim uvjetima i poremećenim odnosima s roditeljima (Vukov-Goldner, 1988, 100). Roditelji se kao zlostavljači javljaju u 95% slučajeva. Usprkos široko rasprostranjenom mišljenju da su zlostavljači djece psihički poremećene osobe, istraživanja pokazuju da se u oko 80-90% slučajeva radi o zrelim i odgovornim osobama. Ne treba zanemariti ni preostali postotak roditelja, kod kojih je moguće evidentirati različite vidove psihičkih smetnji. U znatnom postotku prisutne su i zloupotrebe alkohola i psihoaktivnih tvari, kao i različiti vidovi kriminalnog ponašanja (Đuričić-Banjanin, 1998, 108).