Obitelj i kriza – Njezine edukativno-socijalne funkcije

Obitelj i kriza – Njezine edukativno-socijalne funkcije

Rekli smo da je čovjek po naravi socijalno biće. Doista, nema društva bez pojedinaca, kao ni pojedinca bez društva. Svaki čovjek svojim životom i radom unosi među ljude s kojima živi sve ono što je primanjem života baštinio i njegovom izgradnjom stekao, to jest unosi sve ono što on sam jest. Iz toga jasno slijedi da, formirajući čovjeka, obitelj neizravno formira i društvo. Društvo je ono što je obitelj. Nema, međutim, društva kojemu bi bilo svejedno kakvi su njegovi pojedinci. Zato društvu ne može biti svejedno kakve su obitelji. No, valja imati u vidu da obitelj i šire društvo nemaju uvijek iste ideale. U eventualnom neslaganju društvo je u boljoj poziciji, bar na dulji rok, jer mu za suzbijanje obiteljskog utjecaja na djecu stoje na raspolaganju različite mogućnosti rekreativno-zabavnog i školskog karaktera. Osim toga, masovnom propagandom društvo utječe i na obitelj. Iako taj naizmjeničan utjecaj nije uvijek primjetan, ipak je uvijek prisutan. Društvo je ono što 132 je čovjek, i čovjek je ono što je društvo. Zato ne može biti indiferentnog društva ni pojedinca. Svatko ima svoj ideal i nastoji ga realizirati, a to uzrokuje konfliktne situacije u kojima se aktiviraju različiti obrambeni ili agresivni mehanizmi. Sve to edukaciju i socijalizaciju čini još potrebnijom. Pogledajmo stoga obiteljsko tlo koje više nije kadro ispunjavati tu svoju funkciju. Učinit ćemo to tako da najprije pogledamo mbijent edukacije i socijalizacije, zatim ulogu roditelja te na kraju ulogu slobodnog vremena i masovnih medija u edukaciji i socijalizaciji djece.

Rođenjem dijete stupa na životnu stazu koja treba da ga dovede do ljudske zrelosti. Da bi se postigao taj cilj, treba uložiti mnogo truda, a u tome kroz dugi niz godina velika je uloga i njegovih roditelja. Osim skrbi za tijelo, treba se brinuti i za razvoj duha kako bi se mladi čovjek s vremenom potpuno uključio u društvo. To se postiže edukacijom i socijalizacijom. Edukacija je proces sazrijevanja ličnosti u sebi, a socijalizacija je uključivanje čovjeka u žiru ljudsku zajednicu. Oba procesa teku imultano i uzajamno se potpomažu i popunjuju. Samo njihovim skladnim prožimanjem narasta zrela ličnost. Čovjek je socijalno biće i po naravi jeusmjeren na ljude oko sebe. Pojedinac se u društvo mora uključiti tako da se u njemu sasvim normalno osieća. Samo tada društvo i njega prihvaća i priznaje svojim. Uz tako obostrano prihvaćanje obostrana je korist.Društvo pomaže pojedincu, a ojedinac obogaćuje društvo. Zato se od pojedinca traži unutrašnja osobna odgojenost i vanjska prilagodljivost, a od društva nepristranost. Proces edukacije i socijalizaciie počinje u obitelji,kao proces stvaranja ličnosti, i to je jedna od njezinih najznačajnijih funkcija. Međutim, suvremena obitelj jedva može ispuniti tu funkciju, pa zato i kažemo da je ta funkcija obitelji danas u krizi.