Odlomak

SAŽETAK

Ovaj seminarski rad ima za cilj kratak opis rada sa djecom s posebnim potrebama. Prije svega, važno je biti svjestan represije koja je u prošlosti konstantno vršena nad djecom koja su pokazivala bilo kakvu smetnju u razvoju. Moderno društvo, ai pedagogija, sve više se okreću pitanju djece s posebnim potrebama, pa tako ova tema svakim danom sve više dobija na značaju.
U svom radu sam smatrao važnim, prije svega, detaljno definisati pojam djeteta s posebnim potrebama sa aspekta pedagogije. Nakon toga, opisao sam specijalne metode rada koje se primjenjuju u odgoju ove djece. Neke od njih su opće, zajedničke za rad sa djecom koje imaju bilo kakav nedostatak u razvoju, dok su mnoge specifične za djecu sa posebnim i jasno definisanim nedostatkom u razvoju (npr. slijepa i slabovidna djeca). Također, opisao sam pojmove habilitacije, rehabilitacije i preodgoja kao klasične pojmove u pedagogiji, ali i u radu s djecom s posebnim potrebama. Temu sa zaključio sažetim izlaganjem o inkluziji kao posljednjem u nizu postupaka koji se primjenjuje u radu s djecom s posebnim potrebama s ciljem njihove afirmacije u društvu.

Ključne riječi: djeca s posebnim potrebama, razvojna ometenost, habilitacija, rehabilitacija, preodgoj, inkluzija

UVOD

Odnos prema djeci s posebnim potrebama stoljećima je bio segregirajući. U prvobitnim zajednicama su djecu sa smetnjama u razvoju smatrali nekorisnim, te ih ostavljali sa strane jer su prestavljali teret kojeg se trebalo riješiti. U Antici je uglavnom dominantan bio netolerantni stav i nije postojala želja za organizovanim obrazovanjem. Segregacija je bila zakonski regulisana. Dominantnu ulogu u tom procesu imali su stručnjaci iz područja zdravstva, socijalne skrbi i specijalnog školstva. Glavni razlozi izdvajanja djece s intelektualnim i drugim teškoćama od svojih vršnjaka iz redovne škole i najbliže lokalne zajednice bila su njihova oštećenja, nedostaci i poteškoće.
Humanizam i renesansa su prvi periodi u historiji u kojima se pogledi na svijet usmjeravaju prema čovjeku i njegovim potrebama. 1784. godine je otvorena prva javna škola za slijepe i mentalno retardirane u Parizu. Kada je u pitanju naša bliža okolina, 1895. godine otvorena je prva škola za slijepe u Zagrebu. Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, u svijetu se intenzivnije počela preispitivati etička opravdanost izdvajanja djece s intelektualnim, i općenito osoba s teškoćama u razvoju, od ostatka populacije. Termin “posebne potrebe“ uveden je 1993. godine u dokumentu koji je potvrđen na Simpoziju o djeci s posebnim potrebama u Salamanki (Španjolska). Nakon toga, razvijeni su i drugi termini poput „djeca s teškoćama u razvoju“ ili “djeca s posebnim edukacijskim potrebama“.
Specijalna pedagogija bavi se proučavanjem odgojno – obrazovnog rada, te određivanjem ciljeva, zadataka, metoda i oblika rada s djecom sa smetnjama u razvoju. Ova grana pedagogije se može podijeliti na: tiflopedagogiju (odgoj slijepih), surdopedagogiju (odgoj gluhih i nagluhih), oligofrenopedagogiju (odgoj djece s intelektualnim poremećajem), logopediju (proučavanje govornih poremećaja i metoda njihovog otklanjanja), somatopediju (odgoj djece s tjelesnim oštećenjima, i proučavanje metoda, oblikai principa u radu s njima) i sociopediju (odgoj djece sa poremećajima u ponašanju).
Predmet specijalnog odgoja tradicionalno pokriva populaciju djece sa smetnjama u razvoju, a posljednjih godina se nastoji afirmirati i u odnosu na djecu natprosječnih sposobnosti, te one sa specifičnim teškoćama u učenju koja zbog školskog neuspjeha nerijetko napuštaju školu. Cilj tog odgoja je da u granicama individualnih potencijala djece osigura njihov maksimalni razvoj.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pedagogija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari