Odlomak

Za početak, malo pojašnjenja. Ovaj tekst pišem bez namere da kritikujem, naglašavam, već samo kao ličnu opservaciju, na koju polažem pravo, kao dugogodišnji vaspitač, saradnik na projektima, sa znanjem iz određenih oblasti stečenih na seminarima i obukama i kao mama čija su deca pohađala i još uvek pohađaju vrtić.

Vapitači se školuju poslednjih deset godina na Učiteljskom fakultetu, studije traju četiri godine, sa mnogo teorije i manje prakse. Vapitači bi po definiciji stvari trebalo da vole decu i imaju blagonaklon stav prema njima, ako je drugačije, šteta je nemerljiva, tu se, sigurna sam, slažemo. Dakle, nakon što se završe studije i odrade određene prakse, vaspitač će , ako ima sreće, ubrzo imati prilike da peče svoj zanat u reali. Ovde ću preskočiti način na koji se dolazi do posla, kao i ko u kojoj situaciji ima prednost, jer je opšte mesto da nije kvalitet uvek presudan.

Dobar vaspitač se postaje, sa tendencijom da bude još bolji i nekome najbolji, radom sa decom, ličnim usavršavanjem, vrednovanjem vaspitačevog rada i najvažnije zadovoljstvom dece. Da bi se startovalo dobro, potrebno je i da neki uslovi budu zadovoljeni, a to su pre svega adekvatni prostori, optimalan broj dece u grupama, kooperativnost sa kolegama, saradnicima i nadređenima. U našim državnim vrtićima, ako i preskočimo sve navedeno, jedno ipak bode kao trn u oku, a to je brojno stanje dece u grupama, na koje vaspitač ne može da utiče. Time će se, možda, jednom pozabaviti država.

Ako je vaspitač uspeo da se izbori sa sobom i ubedio sebe da može da radi i sa prekobrojnom grupom, moći će. Veoma teško i često mučno, ali će uspeti, jer i nema drugog izbora, osim ako se ne odluči za rad u privatnim vrtićima ili za bavljenje nekom drugom profesijom, ali to nije tema ovog pisanja. Sada ćemo zajedno da zamislimo da je vaspitac sve to uspeo, preguravsi status pripravnika, ispolagao ispite pred ustanovom i državom, prethodono stečenu praksu i da ce nadalje imati prilike da živi sa svojom decom. Jer grupa u kojoj vaspitač radi i sam vaspitač treba da osećaju pripadnost jedni drugima.

Vaspitač ima određeni plan tokom godine koji je u obavezi da ispuni, u skladu sa uzrastom grupe u kojoj radi, kao i da prati interesovanja dece i potrebe i u hodu menja tok aktivnosti. Dok ovo pišem, osećam zadovoljstvo, što poznajem nekoliko ozbiljnih vaspitača, veoma predanih svom poslu, a koji su takođe ostvareni i na privatnom planu. I svi oni, odnosno njihov rad će biti moja vodilja u tekstu. Malo više će biti zastupljene njih dve, koje bi ako bi moglo da se glasa u kategoriji najboljeg vaspitača, delile prvo mesto i ostale pomenute su odmah do njih.

Taj određeni vaspitač je nasmejan od momenta kako je ušao u svoju sobu, gde ga očekuju njegova deca. Pri prijemu dece ustaje, pozdravlja dete, pomiluje ga, poželi mu dobrodošlicu i naravno pozdravi roditelja koji je dete doveo. Ljubazan je tokom razgovora sa decom, povisi ton samo ako je neophodno da nadjača svojih trideset i nekoliko mališana, mada se u praksi pokazalo da deca mnogo bolje reaguju ako se vaspitač utiša. Ako im se u sitacijama veće živahnosti, obrati tiho i bude strpljiv dok svi ne uvide da je vreme da prestanu sa bukom, nestašlucima i slično. U grupi tog vaspitača se znaju jasna pravila, koja deca obožavaju, pa onda sama znaju kada je vreme za igru, kako treba da izgleda radna atmosfera, kada se odlazi u toalet na koji način se to saopštava, kada se javi problem među decom, vaspitač sasluša obe strane, bez osuđivanja. Kažnjavanje je zabranjeno, hvala nebesima. Ako je neko dete preteralo sa neprihvatljivim ponašanjem, vaspitač ga upućuje na neko mirnije mesto u sobi da razmisli i daje mu nekoliko mogućnosti šta bi ono moglo da radi, dok ga pundravci ne napuste. Možda deluje kao bajka i mada i sama često mislim da je bajka i da će se stvoriti kvalitetniji uslovi za rad, moguće je sve navedeno.

Pravila se ne usvajaju preko noći, usvajaju se temeljno i postepeno, dosledno sprovode. Iluzija je da se radom u mlađoj grupi, koja su tek došla iz jalenih, pravila podrazumevaju i da dete tačno zna šta je dozvoljeno, šta nije. Molim vas, zamislite samo sebe kada dolazite na novo radno mesto, je li vam stvarno sve odmah jasno, uklapate se gde god istog sekunda? Ako je tako, reč je o nekim gneijalcima, sposobnim da se prilagode ovde i sada u svemu. Ja takve ne poznajem, najiskrenije, a sve i da ih poznajem, to su odrasli ljudi, a ovde su tema deca. Važno je pri uspostavljanju pravila, poznavati i elementarne detetove navike i potrebe, a ko će nam bolje informacije o tome dati, osim roditelja, ponekada vrlo pristrasnih, osim sestara vaspitača, koje su sa tom decom radile prethodne dve godine. Zato mi nisu jasne izjave tipa, To si mogao da radiš na jaslama i tako da se maziš, ovde se znaju pravila. Ovim rečima umeju oni, o kojima ne pišem, da se obraćaju dvogodišnjoj deci. Želim da verujem da su takvi manjina, a da oni o kojima pišem, blagonaklono gledaju na saznanja koja su dobila od koleginica iz jaslica. Jer samo tako vaspitač može da formira jasnu listu očekivanja i mogućnosti dece sa kojima će se družiti, voletei i raditi naredne četiri godine.

Poželjno je i pohvalno čuti iskustva starijih kolega, a na nama je šta ćemo od toga uvažiti i primeniti u sopstvenoj grupi. Svaka razmena ideja je bogaćenje i vaspitačeve kompetencije. Lično sam radila u četiri vrtića, dva privatna i dva državna i u svakome sam nešto naučila. Ono što mi se nije sviđalo, preskočila sam, ono što je bilo vredno pažnje, usvajala sam i prihvatala. Vapitači koje sam pomenula su baš tako radili. Usvajali su nova znanja, usavršavali se, pisali projekte, sarađivali sa roditeljima i ne manje važno, uvažavali roditelje kao saradnike.

 

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

  • 8 stranica
  • Metodika muzičkog vaspitanja prof. Zoran Zivadinović
  • Školska godina: prof. Zoran Zivadinović
  • Seminarski radovi, Skripte, Pedagogija
  • Srbija,  Aleksinac,  Visoka škola strukovnih studija za vaspitače u Aleksincu  

Više u Pedagogija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari